Secesionistička politika Milorada Dodika će propasti jer se temelji na laži. Bilo čiji secesionizam može biti opravdan samo kroz pravo naroda na samoopredjeljenje. Međutim, ako neka etnička grupa uživa istinsku i obuhvatnu autonomiju, a njeni pripadnici uživaju sva prava čovjeka i osnovne slobode, ako sudjeluju u predstavničkim tijelima, vladi i sudstvu, nije li tada već velik i važan dio prava na samoodređenje ostvaren? Pravni sistem Bosne i Hercegovine pruža visok stepen ravnopravnosti za sva tri konstitutivna naroda, što se ne bi moglo reći i za građane koji se ne identifikuju kroz jedan od ta tri.

Dodik stvara privid ugroženosti kroz nekoliko stvari. Prva stvar je istina o posljednjem ratu, pogotovo o genocidu. Uporno pokušava presude haškog suda kolektivizirati i reći da se odnose na cijeli narod te da se na osnovu njih Srbe nastoji predstaviti kao genocidne. To je nemoguće jer je krivica individualizirana. Samo braneći zločince dio njihove krivice preuzimate na sebe. Ograđujući se od njih više nikakvu sumnju ne ostavljate da s njihovim zločinom imate ikakvu vezu. Dodik je taj koji kroz institucionalnu odbranu zločinaca njihovu krivicu prebacuje i na sve one koje te institucije predstavljaju. Dakle, on srpski narod prlja krvavim rukama Karadžića, Mladića i ostalih proglašavajući ih nacionalnim herojima.

Dodik laže i kad kaže da su pojedine nadležnosti s entitetskog nivoa nasilno prebačene na nivo države. Sve nadležnosti koje su s entiteta podignute na državni nivo, podignute su i rukama SNSD-ovih zastupnika. Jedini način da se one vrate na entitetski nivo jest kroz Parlament BiH. Nerealno je očekivati da će zastupnici iz Federacije glasati za takav prijedlog i onda ih on ustvari pokušava vratiti nasilnim putem.

Dodiku je više nemoguće izaći iz spirale laži pa mu cijeli timovi pokušavaju pomoći da stvori lažne činjenice koje bi mu išle u prilog. Jedna od njih je i priča o više istina prema kojoj u BiH postoje najmanje tri. Istina je jedna, nije ni srpska ni hrvatska ni bošnjačka i ona ne ide u prilog Dodiku. Tu je i čitava politička terminologija koju obilato koriste i Dodik i njegovi saradnici u koju spadaju srpski predstavnici, zajedničke institucije, državna zajednica BiH, zajednica entiteta i slično. Time se želi pokušati stvoriti utisak da su Republika Srpska i srpski narod dio svog suvereniteta dali Bosni i Hercegovini te da Bosna i Hercegovina postoji od Dejtona. Bosna i Hercegovina ima svoj kontinuitet koji se spominje i u dejtonskom ustavu i ona je ta koja svojim administrativnim jedinicsma i narodima daje određen nivo suvereniteta, ali samo u okviru njenih granica.

No, od toga da Dodik laže, mnogo je važnije zašto to radi. Razlozi su neispunjena obećanja. Neka od njih su: Izgradnja termoelektrane u Ugljeviku, mreža aerodroma po Republici Srpskoj, izgradnja fabrike peleta u Han Pijesku, izgradnja hidroelektrane u Rudom, propast Farmalenda, neispunjenje demografskog plana u cilju ostanka ljudi u RS-u i povećanja nataliteta, i još na desetine drugih. Republika Srpska se prazni, a oni koji u njoj ostaju svakim danom su siromašniji. Dodik ne smije preuzeti odgovornost te za nesreću građana pokušava okriviti druge: Bošnjake, a po potrebi i Hrvate, Amerikance, Nijemce, Britance, itd.

Zahvaljujući apsolutnoj medijskoj kontroli jedan dio ljudi uspijeva u to i ubijediti. Zahvaljujući egzistencijalnim ucjenama, zapošljavanjima, tenderima i slično, uspijeva ušutiti one koji ne povjeruju. Treći dio ušuti emotivnim ucjenama, jer, ako se usprotive, njegovi mediji ih etiketiraju kao izdajnike srpstva.

Ipak, sve je više ljudi kojima jedini izvor informacija nisu Dodikovi mediji, a sve je manje mogućnosti i za egzistencijalne ucjene. Sve je manje sredstava kojima može kupiti socijalni mir i sve je više ljudi koji odlaze. Dodik je, i to sve više ljudi uviđa i u RS-u, a pogotovo uviđaju članice međunarodne zajednice, tigar koji se iskezio, ali zaboravio staviti protezu. Drugim riječima, car je go, i već ima djece koja mu to govore.