Semira Mulasomanovića na Ilidži znaju po njegovom predanom radu i učešću u podizanju i razvoju sporta. Semir je završio Treću osnovnu školu na Ilidži, a poslije toga Gimnaziju Dobrinja. Trenutno studira na Fakultetu političkih nauka. Semir, pored toga što vrijedno trenira košarkaške nade u KK „Igman“, pomaže i radi u Općinskom odboru Ilidža, gdje je sa vijećnikom Elvisom Vretom zagovarao više inicijativa za poboljšanje stanja infrastrukture i uključivanja mladih na Ilidži.

NS: Semire, zbog čega ste odlučili uključiti u proces lokalnih izbora? Kakav je Vaš generalni dojam stanja u društvu i šta treba mijenjati?

Semir Mulasomanović: Na kandidaturu me podstiče svakodnevno stanje u općini Ilidža, a onda državi.  Jer ne želim da pričam, želim da radim za dobrobit zajednice, da mijenjam, da stvaram prije svega nešto za mlade ljudi, jer smo svjedoci da sve više mladi ljudi odlazi iz BiH zbog nemogućnosti da nađu posao ili sebi zanimaciju. Prije svega smatram da je tu važno da pravimo iskorak, pošto dolazim iz sfere sporta gdje se mladima generalno ne pruža šansa za naopredovanje, gdje izostaje sistemska briga države, gdje vrhunski sportisti ostaju nenagrađeni.

NS: Recite nam nešto više o pitanju sporta. Šta uraditi da bi općina bolje ulagala sredstva u omladinski i amaterski sport?

Semir Mulasomanović: Ne nagrađuje se prema postignutim rezultatima, druga stvar je u raspodjeli termina, gdje se ne vrednuju svi klubovi isto, pa su u ranijim godinama klubovi sa slabijim ligaškim statusom dobivali bolje termine i viši fond sati za treniranje od nekog ko je svojim postignućima zaslužio više. Iz svega predlažem formiranje komisije iz struke, koji neće zavisiti od političkih stranaka, jer u sportu nam trebaj u sportisti, da bi vršili pravilnu raspodjelu.

NS: Kako preusmjeriti ulaganja?

Semir Mulasomanović: Generalno potrebna su veća ulaganja u sport na prostoru Općine Ilidža, da bi klubovi mogli da funkcionišu, jer svi mi znamo koliko je zaista teško postići nešto i da ti ljudi koji trenutno rade po klubovima ulažu nevjerovatno velike napore da bi obezbjedili onaj minimum za funkcionisanje kluba, jer država kao država niti hoće niti želi da pomogne prije svega mladim ljudima da uspiju u sportu. Talenta ima, eh sad je do nas da li ćemo taj talent znati da razvijemo i iskoristimo na pravilan načinVratit ću se na komisiju koja bi se formirala od bivši sportista, a ti ljudi bi obilazili klubove i vršil ievidneciju postignutog i analizu stanja u klubovima, te da li se sredstva troše namjenski. Kroz ovakav sistem bi dobili transparentan rad i prikaz ko, šta i kako troši i koje rezultate postiže.

NS: Kakvo je stanje sigurnosti u Vašem gradu/općini? Šta biste uradili da bi se stanje popravilo?

Semir Mulasomanović: Vatreni obračuni su postali svakodnevica, lokalne siledžije u međusobnim okršajima ugrožavaju živote običnih prolaznika. Mjesec juli na Ilidži su obilježila ubistva, pokušaji ubistava, krađe vozila i druga razbojništva. S obzirom da se krivična djela ponavljaju na istim mjestima i u isto vrijeme, postavlja se pitanje – zašto policija nije tu? Također, Općina je 2014. potrošila 200.000 KM na sigurnosne kamere u centru, a projekat je brzo ugašen – šta je sa tim sredstvima? Rješenje je u uspostavljanju policijskih uprava u mjesnim zajednicama gdje je registrirana viša stopa kriminaliteta nego u ostatku općine. Navodim primjer Hrasnice kao mjesne zajednice sa najvećim brojem ukradenih vozila, a tu uopće nema policijske uprave. Sigurno je da bi se, znajući da je policija blizu, potencijalni razbojnici znatno teže odlučivali da čine krivična djela.

NS: Mladi napuštaju našu zemlju. Šta općina može uraditi da učini novim generacijama ovaj prostor mjestom gdje žele ostati i graditi svoje živote?

Semir Mulasomanović: Po pitanju odlaska mladih iz naše zemlje, otprilike manje-više isti su razlozi zaposljenje. Kada bi mladima dali stimulacije za otvaranje nekog biznisa, kada bi dali podsticaj, sigurno da bi i situacija bila drugačija, kada bi se mladima generalno dala šansa da pokažu svoju kreativnost i sposobnost za rad, a ne da se diskredituju u startu, jer kada olakšate zaposlenje nakon završetka obrazovanja sigurno da će mladi ljudi razmišljati drugačije. Generalno imamo problema sa administracijom i specijalzacijama. Sada postavljam pitanje kako da mladi ljudi ostanu, kada im za svaki posao treba iskustvo, kako da se stekne to iskustvo kada im se ne pruži šansa za rad.