Postoji li zapravo opozicija u Bosni i Hercegovini i kakva je ona? Sve ovo i još mnogo više, saznajte iz intervjua.

Kako biste opisali protekli mandat aktuelne vlasti na BiH nivou, koliko zapravo ima smisla suvislo opisivati takvu vlast?

To je odlično pitanje, jer direktno ukazuje na jedan od velikih političkih izazova u BiH: kako ozbiljno analizirati pojave, poteze i kretanja, a da ne dođete do poraznog zaključka da vas ozbiljna analiza izuzetno neozbiljnih ljudi odvlači u blato sa njima. Najteže debate su one sa najlošijim protivnicima, jer vas svojim pokušajima argumenata uvlače na svoj teren besmislenih tvrdnji.

Drugi izazov je – kako ukazivanjem na ono što većina zna (tj. da se država, zajedno sa svim svojim konstitutivnim i nekonstitutivnim narodima, strmoglavo kreće ka dnu) dodatno ne hraniti apatiju.

Čak i kad navedeno ostavimo po strani, svejedno dolazimo do porazne činjenice da živimo u državi koja je finansijski sama sebi i samo sebi svrha, države koja se na svim nivoima zadužuje ne za razvojne projekte već kako bi sebi isplatila plate. Živimo u labirintu zasnovanom na etničkom principu, od kog apsolutno niko od građana i građanki BiH koji ne rade za državu nemaju koristi. Jasno je da i ljevica i desnica više nego uspješno koriste i dodatno zloupotrebljavaju etničke principe i takozvani nacionalni ključ koji samo otključava vrata kancelarija u kojima se ne radi, ali i vila neradnika.

Kako biste opisali djelovanje opozicije tokom istog perioda? Postoji li neki homogeni faktor u toj opoziciji ili se radi o fragmentiranim interesnim političkim grupacijama?

BiH pati od ideloškog vakuma, u kom se proizvoljno koriste pojmovi ljevica i desnica, a sličnu situaciju imamo i u zemljama regiona. Ono što je potencijalno dobro u svemu tome je da ljude sve manje interesuju ideološki okviri, umorni su od žrtvovanja za apstraktne ideje i osjećaju da im treba vlast koja će nuditi rješenja za njihove realne životne probleme. Loša strana toga je da birajući vlastiti interes često zanemarujemo društveni – pa tako mnogi zaposleni u državnoj službi i javnim preduzećima su protiv reforme istih i predstavljaju važan dio biračkog tijela vladajućih stranaka.

Sa konstantim reorganizacijama koalicija nejasno je ko je opozicija a ko pozicija. Tako vladajuće stranke postaju jedne drugima sjena, a često i sjena iz prošlosti u vidu bivšeg partijskog kolege. Sada smo došli do toga da kada glasate za SDP možete odmah glasati i za SDA, jer se oni ideološki više ne razlikuju. Između SDS-a i SNSD-a takođe ne vidim ideološku razliku, pa ono što važi u Federaciji važi i u RS.

Takmičenja stranaka u dostizanju što višeg stepena nacionalnog zanosa ne vidim kao relevantno praktično i ideološko razlikovanje, niti će ono pružiti bilo kakav napredak građanima. Nevjerovatno je da smo u 21. vijeku primorani objašnjavati da ne postoji ništa što je u interesu djeteta u Banjaluci, a da to nije u interesu djeteta u Sarajevu.

Po čemu ćete se vi razlikovati od sadašnjih partija na vlasti, ukoliko budete participirali u istoj? Kakve ćete novine donijeti? Postoji li, na kraju krajeva išta novo pod BiH političkim svodom?

Naša stranka treba i mora učestvovati u formiranju vlada, upravo kako bi u ovom momentu opšte rezigniranosti, pokazala kako, na primjer, ministarstvo zdravstva ili ministarstvo pravde, obrazovanja ili prostornog uređenja, može i mora funkcionisati.

Postavit ćemo apsolutno nove kriterije rada odgovornosti, komunikacije sa građanima i građankama, od šaltera do samog vrha, kreirati oazu na osnovu koje građani mogu zahtijevati odgovore na pitanja: zašto na ovaj način ne funkcionišu druga ministarstva, kada to očito mogu i zašto na ovaj način ne funkcioniše ostatak države?

Naš pristup radu predstavlja izazov mnogima, ali smo uvjereni da nam je izazov i potreban kako bi ljudi ponovo osjećali ponos i zadovoljstvo zbog posla koji obavljaju. Taj proces će nažalost biti bolan za mnoge koji nelegalno stiču korist od resora koje planiramo protresti i modernizovati.

Zbog čega glasači trebaju reći DA Našoj stranci?

Jer je to jedina stranka koja se ne bazira na recikliranju neostvarenih političkih kadrova, jer cijenimo podržavamo i nagrađujemo stručnost a ne podobnost, ne profitiramo niti manipulišemo sa indvidualnim i kolektivnim ratnim traumama, i apsolutno ne kalkulišemo kada je u pitanju izgovaranje istine.

Moramo biti svjesni da apsolutno sve i jedna stranka koja je ikada obezbijedila ijedno radno mjesto kršeći zakone i procedure, neće reformisati ovu zemlju nabolje. Jer to ne mogu i ne smiju. Zauvijek su ucijenjeni svojim nedjelima. Pa je tako tužna i neosnovana pretpostavka ljudi da će glasanjem za dobre ljude u lošim strankama reformisati te stranke.

Većina stranaka u BiH je apsolutno ucijenjena vlastitim nedjelima iz prošlosti i zatočenici su vlastite mreže korupcije i podzemlja. Časni pojedinci, ukoliko nisu na samom vrhu, a nisu, im ne mogu pomoći. Iz ovih razloga sam se pridružila Našoj stranci.

Koliko u vašoj stranci ima novih ljudi? Da preformulišem pitanje, treba li insistirati na tzv. politici novih ljudi ili akceptirati nove politike?

I jedno i drugo. Kao relativno nova u politici, mogu reći da novi ljudi, za razliku od većine na vrhu političke scene, ne vuku reptilske repove političke prošlosti i dugova onima koje su decenijama potkupljivali. Treba nam zdrav razum, nezagađen decenijama koaliranja zasnovanog na primitivno uskom ličnom interesu.

To ne znači da cinizam i korupcija neminovno dolaze sa godinama. Daleko od toga. Moje kolege, kao što su Predrag Kojović i ekonomska ekspertica Lejla Dragnić, iako stranački iskusniji i stariji od mene, u nekim su aspektima savremeniji i otvoreniji.

Naša stranka jeste stranka novih ljudi na klaustrofobičnoj političkoj sceni. Nudimo sasvim drugačiji model organizacije, u kojoj je, između ostalog, velika većina sastanaka otvorena za javnost. Mladi ljudi nam dolaze kako bi podržali naš rad. Naši stariji dolaze po deset minuta razgovora na mjesto gdje ima ko da ih sasluša. Prema svima njima mi osjećamo veliku odgovornost.

Koji će biti vaši prioriteti ukoliko “osvojite” vlast?

Ukidanje prakse po kojoj se javna preduzeća dijele među strankama kao izborni plijen, ukidanje voznih parkove vlada, uspostavljanje kontrole nad rashodima političkih partija, uvođenje diferencirane stope PDV-a kako osnovni neophodni proizvodi ne bi bilo porezovani istom stopom kao i luksuzni, sistemsko ulaganje u obrazovanje i kulturu – uspostavljanje veze između obrazovanja i tržišta rada kako ne bi svake godine proizvodili, na primer, hiljade pravnika koji se ne mogu zaposliti, depolitizacija obrazovnog sistema i rektorata univerziteta, smanjenje javnih rashoda na godišnjem nivou od 0,5 do 1 % BDP-a s ciljem ostvarenja balansiranog budžeta, smanjenje udjela javnih rashoda na plate sa trenutnih 33% na 25-27%, te generalno stavljanje budućnosti ispred prošlosti, kako bi se i prema toj prošlosti znali postaviti humanije i smislenije – neki su od naših prioriteta.

Kako vidite budućnost Bosne i Hercegovine?

Uprkos svemu sto sam do sada rekla optimista sam. Bosna i Hercegovina je izuzetno mala zemlja sa ukupnim brojem stanovnika više nego duplo manjim od New Yorka ili Istanbula. Uprkos svojoj složenosti, BiH za znatno kraće vrijeme može preduzeti prave korake i krenuti u sveobuhvatne promjene, nego što je to slučaj sa većim državama, koje imaju desetine ili stotine miliona stanovnika. Za dvije godine fokusiranog rada, možemo okrenuti stvari. Moramo shvatiti da naš trenutni politički, etički i ekonomski sunovrat nije historijski ili genetski predodređen. Mi imamo odgovornost i ulogu. U potpunosti je do nas. Ja pored sebe vidim ljude spremne da preuzmu tu odgovornost.

Kako vidite budućnost BiH u EU? Ima li je?

EU nesumnjivo ima svoje probleme i ostavlja prostor za kritiku. Većina razvijenih zemalja danas nažalost funkcioniše poput korporacije (što je možda najjasnije u primjeru odnosa evropskih zemalja prema Rusiji, u vezi s Ukrajinom), te se zalažu za svoje ekonomske interese. U procesu pridruživanja BiH mora imati svoje eksperte koji će zastupati naše državne interese – od statusa bh. poljoprivrednika u EU i njihovih proizvoda do drugih, kompleksnijih ekonomskih pitanja subvencija, pristupa fondovima i slično. Imamo dobre, sposobne ljude u zemlji i van nje, ali oni ne dolaze na neophodne pozicije. A moraju. Sa njima BiH može imati zdravu i korisnu poziciju unutar EU.

Koliko je džender priča i uopšte uticaj i aktivnost žena u politici tek puka kvota i ispunjavanje standarda, obrazaca i “ključeva”, a koliko ima smisla pričati o ovome kao ozbiljnoj stvari?

Jeste i ima. Drugim riječima, na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni to najčešće jeste zadovoljavanje zakonske norme i ispunjavanje obrasca, gdje su žene, pored niza drugih interesnih skupina, kao sto su boračka populacija, vjerske skupine – jednako instrumentalizirane.

Nedavno sam upoznala mladu djevojku iz jedne od vladajućih stranaka kojoj je već otvoreno rečeno u kojim općinama i dijelovima grada ne smije raditi individualnu kampanju. Dakle, jasno joj je dato do znanja da se na listi nalazi kako bi zadovoljila zakonom propisanu kvotu, a ne kao ravnopravna članica stranke. Kada ste u manjini, što žene u politici globalno jesu, prirodna tendencija je da se prilagođavate i/li imitirate većinu kako bi se uklopili i napredovali. Tek kada žene u politici budu svakodnevnica, a ne izuzetak, i njihovi modeli ponašanja će se mijenjati, odnosno izlaziti iz sjene vrhova stranaka.

Tada će ova i slična pitanja biti prevaziđena i nezamisliva – onoliko koliko je Vama sada nezamislivo da muškarca kandidata na izborima pitate o njegovim stavovima o muškarcima u politici.

Postoji li ženska solidarnost, šta god to značilo u politici i nije li na kraju posve glupo praviti takvu vrstu diskriminacije i izmišljati bilo kakvu vrstu džender solidarnosti? Ili ima nekog smisla.

Krenimo od toga da ne mislim da za žene trebamo glasati zato što su žene. Već ne trebamo ne glasati za žene samo zato što su žene. To je prva polazna tačka.

Nakon toga nadam se da ćemo se složiti da u svakoj prostoriji gdje se donose odluke koje se tiču javnog dobra trebamo i žene i muškarce. Nema valjanog razloga da se bilo koja strategija ili politika realizuje u isključivosti. Slika prostorije u kojoj sjede srednjovječni muški političari i odlučuju o reproduktivnom zdravlju svih žena jedne države je porazna i neprihvatljiva.

Tu se onda nameće pitanje da li je potreban neki vid ženske solidarnosti kako bi se ta slika promijenila, jer sistem građen stotinama godina na pogrešnim principima neće tek tako otvoriti vrata svima onima kojima ih je u lice zatvarao. I zato vjerujem u određene aktivnosti koje će podstaknuti i žene i muškarce da to razumiju i prihvate. Potrebne su nam žene koje će zakucati na vrata prostorija u kojima se donose odluke, koliko i pametni, razumni i emancipovani muškarci sa druge strane. Iz tog razloga ne vjerujem u isključivost. U ovome smo zajedno – baš kao što smo i u Bosni i Hercegovini.

Intervju prenesen sa portala Buka.com