Sve što čovjek pokuša iskazati riječima o srebreničkom genocidu čini se da je nedovoljno i neodgovarajuće. To zna svako sa makar malo mozga i srca, a pogotovo ako je barem jednom u životu, pod neumoljivim julskim suncem, sa trotoara u Titovoj ulici ispratio kamione, teretnjake, natovarene tabutima, ili otišao u Potočare odati poštu žrtvama.

Poema pjesnikinje Melike Bosnawi, fotografije Tarika Samaraha ili knjiga Emira Suljagića možda su najbolji pokušaji da se spomen na zločin sačuva, kao dokaz i kao upozorenje. Ali, iako stvarani krvlju i suzama, i ovi pokušaji blijede pred neljudskom surovošću običnog, amaterskog, video snimka – napravljenim za hvalisanje? – egzekucije dječaka i golobradih mladića od strane “Škorpiona”.

Oni bosanskohercegovački Srbi koji ne snose individualnu, krivičnu, odgovornost za taj zločin, i koji se, u ogromnoj većini, nalaze se pred moralnom dilemom: ili će se suočiti s istinom o zločinima počinjenim u njihovo ime, steći “pravo na sopstvene suze” i na kraju proći katarzu; ili će ustrajati u negiranju zločina, bilo dovodeći u pitanje pravne kvalifikacije ili broj žrtava, bilo pokušavajući da srebrenički genocid opravdaju zločinima protiv Srba (kojih je sigurno bilo i koji moraju biti prepoznati) iz posljednjeg ili nekog rata iz daleke prošlosti. Oni koji izaberu da negiraju genocid u Srebrenici, svojim kukavičlukom osuđuju ne samo sebe nego i svoju djecu i djecu njihove djece na kolektivnu odgovornost i sto godina sramote. U njima, čini se, nema ni instiktivne želje da djeca ne ponavljaju greške svojih roditelja kako bi mogla da budu bolji i sretniji ljudi.

Iznaći put iz nacionalističkog pakla u koji su nas namamili nudeći mitove o krvi i tlu, nakon svih ovih gladnih i krvavih godina koje su se usjekle u nas kao ožiljci, teško je, ali moguće. Ali da bi moguće postalo stvarnost potrebno je da svaki građanin i građanka BiH (ili velika većina nas), svi mi koji još sanjamo BiH kao državu u kojoj smo svi ravnopravni na svakom pedlju naše zemlje, skupimo u sebi dovoljno ljudskosti, hrabrosti i mudrosti. A one (ljudskost, hrabrost i mudrost) su nam potrebne u baš onim količinama i omjerima koji su neophodni da se prihvati odgovornost za genocid Srebrenici.