Prilikom sjećanja na Borisa Divkovića, uvijek ističem sa izvjesnom dozom žaljenja kako ga nisam uspio dovoljno upoznati, približiti se većini dimenzija njegove svestrane ličnosti i saznati o ključnim tačkama njegove lične historije na osnovu čega bih razumio uzroke njegove prirode. Svejedno, želim na osnovu našeg zajedničkog rada na političkom projektu Naša stranka govoriti o Borisu Divkoviću, naglašavajući kako je neobičnost njegovog socijalnog senzibiliteta uveliko utjecala na moje društveno-političke svjetonazore.

Možda i najvažnijom odrednicom njegovog političkog angažmana smatram svijest o pogubnosti razumijevanja politike kao instrumenta za ispunjavanje karijerističkih ambicija. Boris je svaki put kad bi uočio da je neko ušao u politiku zbog ličnih interesa na takvu djelatnost gledao sa dubokim prezirom, a svaki put kada bi vidio da je nečiji motiv za političko djelovanje ljubav prema ovoj zemlji i njenim ljudima – obuzeo bi ga optimizam, budući da je i sam nastojao učestvovati u političkom životu vođen motivom ljubavi prema čovjeku i državi u kojoj živi. Svakako da je intelektualno-kulturni milje u kojem je formirao svoj pogled na svijet – pri čemu prevashodno mislim na teološko prosvjetiteljstvo temeljeno na franjevačkoj tradiciji usavršavanja – uvjetovao da politiku shvata kao misiju čiji je kranji cilj poboljšanje međuljudskih odnosa, s ciljem povećanja povjerenja i solidarnosti među ljudima, bez obzira na identitarne razlike.

Pored svih real-političkih poteškoća na koje je nailazio i koje većini ljudi ulijevaju pesimizam po pitanju društvenog progresa u BiH, Boris je obilazeći ovu zemlju uzduž i poprijeko posmatrao kako je među uvjetno rečeno običnim ljudima moguć suživot iz čega je onda crpio optimizam i vjeru da je moguća promjena i na višim niovima političkog života, koji u posljednjih 20 i više godina otežavaju život običnim ljudima.

Imajući talent da neobično lako uspostavi kontakt, da razumije i zadobije povjerenje ljudi koje prvi put u životu vidi, Boris je nastupao ulijevajući poštovanje svim prisutnim. Možda i naznačajnije nasljeđe, najznačajniju političku implikaciju njegovog karaktera smatram nezaboravljivu sposobnost da spoji tolerantni pristup sa odlučnim branjenjem principa čiji je bio zagovornik.

Ono što je učinio za Našu stranku predstavlja neizmjeran doprinos. Svojom političkom djelatnošću uspio je postati personifikacijom principa vraćanja morala u politiku, što je davalo i što još uvijek daje volju svima nama da ne odustajemo od borbe za budućnost pravedniju od sadašnjosti. Boris nas je nenametljivo i nenadmeno učio kako da postanemo bolji ljudi, ne prestajući da samog sebe učini boljim čovjekom. Bio je, ostao i ostaće primjer svima nama.

Dennis Gratz