Moj angažman u Našoj stranci desio se nakon dosta razmišljanja o tome da li se u opšte vrijedi baviti politikom u državi kakva je naša. Osiromašena, podijeljena, svedena na sitni, lični interes sa velikim očkivanjima „malih“ političara i njihovih poslušnika. Čitajući i slušajući izjave naših vijećnika, zastupnika, parlamentaraca, nisam nailazila na rješenja niti stavove koji bi me zadovoljili i uvjerili u poruke koje su „vrištale“ sa promotivnih plakata pred svake izbore, sve dok nisam čula Bojana Bajića i počela da pratim Našu stranku i ideje koje je Naša stranka hrabro i odvažno puštala u eter.

Odluka da se 2011. godine pridružim Našoj stranci, došla je kao rezultat moje vlastite, unutarnje diskusije sa samom sobom, ali i analiziranja stanja u društvu u kojem sam odlučila da gradim karijeru i zasnujem porodicu. Bila je to jako lična, mogu otvoreno reći, vrlo egoistična odluka, jer je prije svega bila vođena željom za 10-15 godina mirna i ponosna kažem svojoj kćerci da sam se trudila da utičem na stanje u društvu u kojem sam je odlučila odgajati.

Naravno, pridružiti se ovoj političkoj opciji bilo je utoliko lakše što se radilo o građanskoj stranci socijal-liberalne provenijencije koja je za razliku od svih ostalih u svoj program uključila i „zelene“ teme, stranci u kojoj se govorilo o čovjeku, njegovim stvarnim potrebama i problemima koje je trebalo riješiti, ali i stranci u kojoj sam prepoznala timski rad i ljude koje vrijedi čuti, i što je još bitnije koje vrijedi poslušati.  Danas, četiri godine kasnije, nakon dva izborna ciklusa u kojima sam aktivno učestvovala kao kandidatkinja na izbornim listama, nakon što sam imala priliku dati svoj doprinos kroz pisanje politika i programa Naše stranke, nakon što sam prošla niz stručnih radionica, konferencija, tribina na kojima sam govorila sa pozicije političarke, urbanistice, potpredsjednice Regionalnog odbora Sarajevo, kandidovana sam i za poziciju potpredsjednice Naše stranke.

Kada za protukandidate (ako je to uopšte ispravan termin kada su kandidati/kinje koji su nominovani za istu poziciju kao i ja prijatelji i kolege sa kojima vrlo blisko i vrlo uspješno sarađujem godinama) imate Želimira Bukarića, predsjednika RONSS-a i jednog od osnivača NS-a, Edina Fortu, zastupnika u SKS i čovjeka sa kojim sam prethodne godine pisala vrlo važan dokument „Naša rješenja“ iz kojeg danas crpimo svoje inicijative i na osnovu kojeg donosimo odluke, Sabinu Ćudić, v.d. potpredsjednicu NS-a, prof. dr. Karadžina, koji je u ekspertskoj vladi TK obnašao funkciju ministra zaštite okolice, Vildanu, Vibora, Jasenka, morate biti ponosni i počastvovani.

Naša stranka kojoj sam se pridružila sa puno očekivanja prije četiri godine, za mene i danas predstavlja jedinu progresivnu političku opciju koja raste, ali koju će nakon kongresa, novoizabrano rukovodstvo morati voditi još odlučnije. Uživala sam u radu sa predsjednikom Gratzom, čiji su entuzijazam i srčanost bili „zarazni“, ali se isto tako radujem nastavku rada unutar tima Naše stranke koji će nakon 16. maja povesti Peđa Kojović ili Mirsad Čamdžić. Smatram da nam je u ovom trenutku neophodan izlazak iz okvira „sarajevocentričnosti“ koja nam se često „prišiva“ i hrabriji istup sa rješenjima i inicijativama, počev od one koja će podrazumijevati redovniji prijevoz za Zmajevac i Ahatoviće, preko Izmjena Zakona o prostornom uređenju čime ćemo uticati na „ozdravljenje“ prostora i zaustavljanje trenda „silovanja“ zelenih površina betonskim mastodontima, pa sve do jednakih prava za sve porodilje, pravednijeg i funkcionalnijeg sistema zdravstvene i socijalne zaštite, efikasnijeg sistema komunalne privrede itd.