Rođena sam u Bijeljini, kao prvo dijete u radničkoj porodici. Otac je bio limar, a majka domaćica.   Moje djetinjstvo bilo je lijepo, mirno i razigrano.  Sjećam se naših raznoraznih igara na ulicama i u parkovima, kad roditelji nisu strepili hoćemo li stradati u usputnom obračunu lokalnih mafijaša i hoćemo li se nabosti na narkomansku špricu u nekom parku. Najveća im je briga bila hoćemo li naići na vrijeme da nam „pomažu krišku“ i da neće doći komšija sa razbijenim prozorskim krilom u jednoj i našom loptom u drugoj ruci. Želim da naša djeca i unučad imaju takve dane svog djetinjstva, da ih ne moramo tjerati u kuću i prije prvog mraka.

Osnovnu i srednju školu završila sam u svom rodnom gradu kao odlična učenica i dobitnica, tada veoma značajne, nagrade „Ognjen Prica“. No, važnije od petica su mi bile moje društvene aktivnosti koje su upotpunile moju ličnost. Još ni punoljetna, započela sam sa prvim inicijativama za unapređenje kulturnog i sportskog života mladih naraštaja. Posebno se sjećam rada na omladinskoj radio emisiji koja se emitovala jednom sedmično. Radila sam kao novinarka/reportera i uherom snimala intervjue sa mojim sugrađanima. Suočivši se sa raznim socijalnim problemima i nepravdom, nastojala sam kroz radio emisiju akcentirati potrebu za rješavanjem istih.

Ta borba, za priliku mladim generacijama i podršku socijalno ugroženim kategorijama, utkana je duboko u meni i uvijek će biti odraz mog djelovanja.

Poslije srednje škole upisala sam studij elektrotehnike u Sarajevu. Nažalost, rat me prekinuo na trećoj godini studija i meni, kao i stotinama hiljada drugih, život se okrenuo naglavačke. Rat sam provela u Sarajevu, odvojena od svoje porodice koja je u međuvremenu prognana iz Bijeljine.  Stan u kojem smo živjele moja gazdarica i ja izgorio je potpuno. Iako sam ostala i bez podstanarskog doma, bez odjeće, obuće, knjiga,  nisam nikad ostala bez nade i vjere u sebe. Iako uz tešku borbu za goli opstanak, i u ratu sam uvijek nastojala da idem ka svom cilju. Učila sam noću, uz pomoć improviziranih uljanih svjetiljki, zagrnuta dekama u hladnom stanu, na izmaku snage, ali uvijek svjesna da je to moj doprinos ovoj zemlji. Znala sam da će odmah poslije rata biti potrebno puno ljudi za njenu izgradnju.

Poslije rata, kao studentica završne godine, dobila sam stipendiju od Energoinvesta. Međutim, ubrzo sam počela raditi u toj firmi, i to kao uposlenica sa srednjom stručnom spremom u Sektoru Inžinjering za komunikacije. Radila sam na projektima izgradnje telefonske mreže, uz puno terenskog rada, i morala sam uložiti veliki napor da završim preostalih 6 ispita. U potpunosti razumijem ljude koji su danas prisiljeni raditi prekvalifikacije, paralelno uz rad. Jedino ohrabrujuće jeste da time stvaraju neophodne preduslove za dobar posao.

Danas radim u Ericssonu, na projektima izgradnje mobilne mreže i primjene informacionih tehnologija. Moj cjelokupni dosadašnji radni staž obilježen je sa puno terenskog posla. Iako je bilo veoma naporno, pogotovo još i u paralelnoj ulozi majke, takav posao je neprocjenjivo iskustvo  jer mi je pružio priliku da sagledam probleme saobraćajnica, te neiskorišteni turistički potencijal naše zemlje.

U kandidaturu za predstojeće lokalne izbore sam ušla kao potpredsjednica Općinskog odbora Naše stranke Ilidža, sa već pokrenutim inicijativama za izgradnju novih igrališta, uređenje korita Željeznice, te izgradnju novih Pametnih parkinga. Namjera mi je iskoristiti svoje profesionalno iskustvo, te uz savremene informacione tehnologije poboljšati kvalitet života u našoj lokalnoj zajednici, te unaprijediti njenu cjelokupnu turističku ponudu.

Najposebniji trenutak mog života je rođenje moje kćerke. Ona je uvijek bila i jeste moje nadahnuće. Želja njene generacije za promjenama za mene je imperativ za drugačije, ljepše i uređeno društvo.