Predstavljamo vam ekspertice i eksperte, koji nisu naši članovi, ali direktno učestvuju u radu savjeta Naše stranke, zahvaljujući kojima imamo još veće kapacitete za razumijevanje i prepoznavanje problema i kreiranje prijedloga za njihovo rješavanje u predstavničkim tijelima.

Ovaj put smo razgovarali sa Mirnom Jančić Doyle, predsjednicom Savjeta za obrazovanje Naše stranke. Mirna Jančić Doyle je magistrirala na Univerzitetu u Oxfordu 2008. god na temi komparativnog i međunarodnog obrazovanja, radila je za organizacije poput Fonda za otvoreno društvo BiH, Specijalnog predstavnika Evropske unije u BiH, Misiju OSCE-a u BiH i druge, a polja ekspertize su joj političke podjele u obrazovanju u post-konfliktnim društvima, obrazovna efektivnost,  unapređenje rezultata obrazovanja za djecu u nepovoljnom položaju.

Tema razgovora bio je obrazovni sistem u BiH, s posebnim osvrtom na Kanton Sarajevo, proces tzv. ‘racionalizacije’ koji je, skoro prije godinu dana, najavila Vlada Kantona Sarajevo, te nedavne izmjene nekoliko pravilnika koje je predložilo Ministarstvo obrazovanja KS.

NAŠA STRANKA: Ministarstvo obrazovanja Kantona Sarajevo je u februaru predložilo izmjene u nekoliko pravilnika. Šta Ministarstvo želi postići sa ovim izmjenama? 

JANČIĆ DOYLE:  Ministarstvo KS je u javnost izašlo sa brojnim prijedlozima, odnosno mjerama koje bi trebale unaprijediti naš sistem. Međutim, ove mjere su kratkoročnog karaktera, i nije navedena njihova jasna i mjerljiva svrha. Pogrešan je redoslijed koraka. Za uspješnu reformu je kao prvo neophodna jasna vizija obrazovnog sistema kakvog želimo, nastavnika kakvog želimo, te kako učenika zelimo osposobiti tokom osnovnog i daljeg školovanja. Tek ćemo onda moći strateški planirati, te uspostavljati mjere i mijenjati pravilnike.

Neophodno je jasno odrediti u čijem interesu se pišu pravilnici i predlažu izmjene, jer će se to odraziti i na kvalitet sistema. Svi bi trebali isključivo da se pišu i da rade u interesu djeteta, a što nije trenutno slučaj. Ovo bi značilo, kada god se nešto zakonski predloži, ili kada god se propituje podrška radu nastavnika, najvažnije pitanje trebalo bi biti “da li je i kako ovo u interesu djeteta”.

NAŠA STRANKA: Možete li nam dati neke primjere o čemu govorite u kontekstu pomenutih izmjena?

JANČIĆ DOYLE: Svakako; evo, naprimjer, da li su predložene izmjene u ocjenjivaju u najboljem interesu djeteta? Podržavam nastojanje ministarstva da proširi proces vrednovanja učenika sa puke ocjene na jedan širi portfolio, jer to je zaista u najboljem interesu đaka. Ali kako da nastavnici provedu ovu mjeru ako prethodno nisu dobili jasne ishode prema kojima će vrednovati dječija postignuća? To je primjer kako, iako na prvi pogled pozitivne izmjene u procesu ocjenjivanja, ako nisu sistemski regulisane, te ako su površne i shvaćene samo kao formalnost, one neće suštinski unaprijediti sistem.

Daću vam još jedan primjer, da li je i kako u interesu djeteta prijedlog da ukupna obuka, odnosno profesionalno usavršavanje nastavnika u dvije godine bude dvanaest sati, odnosno šest sati za pitanje inkluzije? Šta znače ovi sati? Mediji su već pisali o tome kako ovi sati nemaju posebnog smisla, pogotovo jer se baš nigdje ne navodi obaveza nastavnika da primjenjuje novostečeno znanje.

Bila sam neugodno iznenađena da je odgajateljima u vrtiću zakonom predviđen samo jedan sat sedmično za pripremu didaktičkih materijala. Najnovije izmjene se ne dotiču ove činjenice. Stručnjaci i studije u ovom polju su pokazali da je smislena igra optimalan način za razvoj predškolskog djeteta, a tu igru treba osmisliti, pripremiti radne materijale… Odgajateljima je potrebno mnogo više sati pripreme ukoliko želimo postići kvalitetan predškolski odgoj. Dječiji mozak se najbrže razvija tokom prvih pet godina života, te im baš tada, možda čak i više nego u kasnijem obrazovanju, trebamo pružiti optimalne podsticaje za razvoj. Ova činjenica je i razlog za kampanje obaveznog predškolskog obrazovanja za svu djecu, budući da se temelji stečeni u ovom periodu odrastanja odražavaju na pojedinca za čitav život, te u mnogome određuju postignuća kasnije u životu.

Moram ovde napomenuti da su djeca iz marginalizovanih grupa, kao naprimjer romska djeca, već u startu diskriminisani, budući da masovno ne pohađaju predškolsko obrazovanje. Naš sistem toj djeci ne pomaže da se uspiju kroz obrazovanje. Ako pogledate analize koje je uradila Agencija za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje u BiH, faktor koji možda najviše utiče na postignuće učenika u osnovnoj školi je njihova socio-ekonomska pozadina. To faktički znači da ulaskom u naše škole, djeca iz neprivilegovanih porodica obrazovanjem dobiju vrlo malo. Mi se moramo pozabaviti tom činjenicom i vidjeti šta možemo učiniti kako bi se smanjio uticaj tog faktora. Naprimjer, istraživanje je pokazalo da određene obrazovne metode smanjuju uticaj socio-ekonomskog faktora na postignuća. Upravo bi se na te metode trebao staviti naglasak kod profesionalnog usavršavanja nastavnika. Te metode konkretno pozivaju na razvijanje metakognitivnih vještina kod učenika, razvijanje njihovog samopouzdanja, korištenje praktičnog povezivanja kao metode podučavanja…

U tom kontekstu također je važno razmotriti prijedlog da se metodička praksa budućih nastavnika prebaci sa pedagoškog zavoda na fakultete. Iako ovaj korak ima smisla, teško ga je izvesti preko noći ako nastavniku želimo ponuditi kvalitetno i korisno iskustvo, od kojeg će djeca zaista imati koristi. Fakultetima treba dati vremena i značajnu podršku kako bi preuzeli rad cijele jedne institucije. To je svakako moguće ali, ako želimo kvalitet, trebamo pristupiti ovom poslu na način na koji će djeca od toga na kraju zaista imati koristi.

NAŠA STRANKA: Bavili ste se komparativnim analizama naprednih obrazovnih praksi i najnovijih naučnih saznanja o pedagoškom procesu, sa stanjem obrazovnog sistema u Bosni i Hercegovini. Možete li nam reći da li naši zakonski propisi zadovoljavaju minimum neophodnog kvaliteta, odnosno u kojoj mjeri se razlikuju od evropskih propisa kojima težimo?

JANČIĆ DOYLE: Jedan od osnovnih problema za obrazovni sistem u BiH je taj što se zakoni ne primjenjuju dosljedno. Mi ih dakle možemo dopisivati koliko želimo, i mnogo toga treba izmijeniti, ali za konkretne pomake je potrebna dobra volja ljudi u poziciji. Naprimjer, okvirni zakon u BiH nalaže da je jedan od ciljeva obrazovanja optimalni umni, tjelesni i moralni razvoj pojedinca, u skladu s njenim mogućnostima. Da li su naši nastavni planovi i programi, evo naprimjer u Sarajevskom kantonu, zaista tako osmišljeni? Da li je nastava osmišljena na način koji će optimalno motivisati i inspirisati djecu da zavole svoje školske predmete, i da se optimalno razvijaju tokom školovanja? U Sarajevskom kantonu su još davno izvedene analize i smjernice za novi NPP, ali još uvijek nemamo novi NPP. Trebali bismo fokusirati institucionalni trud na ove suštinske promjene.

Dakle, iako mislim da naš okvirni zakon zadovoljava minimum kvaliteta, postoje brojni načini na koje se taj zakon ne primjenjuje. Pogledajte sudsku presudu protiv diskriminacije, odnosno podjele đaka po nacionalnoj osnovi u Hercegovačko-neretvanskom kantonu. Sud je presudio da takve škole moraju ujediniti svoje đake i ujediniti svoj nastavni program, ali to se još nije dogodilo.

NAŠA STRANKA: Možete li nam reći kako bi se sprovođenje ove presude odrazilo na obrazovanje u ostatku BiH?

JANČIĆ DOYLE: Osmišljavanje kvalitetnog novog kurikuluma se zapravo tiče cijele BiH, a ne samo jednog kantona. Nastavni plan i program u Republici Srpskoj je jednako specifično namijenjen samo jednoj nacionalnoj grupi učenika, kao i NPP u upotrebi u drugim kantonima. Ali to nije vidljivo kao u HNK budući da imate homogenije stanovništvo, kao u RS, pa vam većinom nije potrebno političko rješenje kao što su dvije škole pod jednim krovom. No to ne znači da se učenici u RS ne osjećaju diskriminisano, kao sto smo imali priliku vidjeti kroz proteste učenika iz Konjević Polja, koji su tražili zasebnu nastavu iz nacionalne grupe predmeta.

Problem je upravo u tome što se predmeti iz takvozvane nacionalne grupe predmeta podučavaju pristrasno. Oni su političko, a ne obrazovno rješenje. Jedino dugoročno rješenje za sve zajednice u BiH jeste da podignemo kvalitet obrazovanja. Znači ako te predmete i udžbenike učinimo kreativnim, multiperspektivnim, modernim, onda će pedagoški odgovarati svoj djeci, i neće pozivati na razdvajanje.

NAŠA STRANKA:  Kažite nam da li učenici u BiH tokom procesa obrazovanja steknu vještine koje će im kasnije pomoći da dobiju posao i daju doprinos za unapređenje životnog standarda u društvu?

JANČIĆ DOYLE: Mislim da naši statistički podaci o nezaposlenosti dovoljno govore o tome da li učenici u BiH steknu neophodne vještine tokom svog obrazovanja. Među nezaposlenih mladim ljudima, čak šezdeset posto njih ima završenu srednju školu. Postavlja se niz pitanja šta je tim učenicima ponuđeno u sklopu njihovog obrazovanja. Da li znaju kako da sastave svoju biografiju kako bi aplicirali za posao? Da li su naučili kako da kreativno pristupe rješavanju problema, ili naprimjer da sami osmisle neko poduzetništvo? Da li su naučili gdje i kako da primjenjuju informacije koje su, nadam se, upamtili i nakon završenog školovanja? Da li im je njihova strukovna škola ponudila korisnu praktičnu obuku? Da li postoji potražnja za njihovom strukom a, ako ne, zašto se i dalje upisuju nove generacije za te iste smjerove?

Međunarodni test znanja TIMSS, u kojem su učestvovali osnovci iz BiH iz predmeta matematike i prirodnih nauka, pokazao je da naši učenici u tom dobu ne posjeduju visoke vještine primjene stečenog znanja. Naši rezultati bili su ispod međunarodnog prosjeka, u poređenju sa oko šezdeset drugih zemalja. Nisam upoznata iz kojeg razloga naši donosioci odluka nisu reformski reagovali na nalaze ovog testiranja, učešće u kojem je relativno skupo za BiH. BiH bi trebala uskoro učestvovati i u PISA međunarodnom testiranju znanja. Ovo je dobro i veoma važno ali, ako učestvujemo jer su nam značajni ti pokazatelji, onda moramo biti spremni da reagujemo na nalaze testiranja, kao što to rade i druge zemlje.

NAŠA STRANKA: Možete li nam dati primjer iz drugih zemalja?

JANČIĆ DOYLE: Naprimjer, njemačko društvo je bilo zapanjeno niskim rezultatima svojih učenika na PISA testiranju prije nekih petnaestak godina, nakon čega su krenuli u veliku reformu svog obrazovnog sistema. Hrvatska i Srbija već neko vrijeme učestvuju u PISA-i, i Hrvatska trenutno radi na značajnoj sveobuhvatnoj reformi svog sistema. Njene polazne tačke su umnogome slične našima, od sistema zasnovanog na memorisanju i reproduciranju činjenica , do nastave u čijem centru je sadržaj umjesto učenika. Ukoliko pratite hrvatske medije, cijelo društvo je trenutno preokupirano reformom školstva. Ono je skupo i zahtijeva društveni konsenzus, što za Hrvatsku nije bilo jednostavno, ali je većina prepoznala koliko je to važno za napredak zemlje, te da taj dugoročni proces treba da nadilazi politikanstvo.

Takođe, u Hrvatskoj nekoliko stotina stručnjaka već godinu dana rade na prijedlogu reforme. Nisam sigurna zašto donosioci odluka u BiH često izbjegavaju da uključe stručnjake iz BiH u razvijanje reformske agende, ili izbjegavaju nalaze stručnjaka postignute tokom prethodne vlasti. Znate, postoji već toliko mnogo kvalitetnih domaćih analiza i istraživanja, a na koje se institucije često ne pozivaju, niti ih koriste.

Proces kurikularne reforme je osjetljiv i zaista zahtijeva razumijevanje i podršku društva. Ovo je dugoročan, višegodišnji proces, te je vjerovatno i to dio razloga zašto nije popularan u politici gdje se traže brži rezultati. Za učešće građanstva u javnim raspravama se mora odvojiti dovoljno vremena, te se građani moraju upoznati sa razlozima i ciljevima. Naprimjer, rezultati TIMSS testiranja su bili objektivni i jasni pokazatelji onoga sto moramo mijenjati, ali ovi rezultati gotovo da i nisu bili predstavljeni javnosti, niti su bili predmet neke značajne javne rasprave.

NAŠA STRANKA: Koliko su, osim u prethodnom pitanju navedenih socijalno-ekonomskih parametara, kao ciljevi obrazovanja definisani psihološki ili, kako se to ranije zvalo, humanistički imperativi, poput: razvoja kreativnosti, izgradnje nezavisne ličnosti, samopouzdanja i sposobnosti vođenja smislenog života? Koliko je to uopće moguće u našem sistemu obrazovanja, kojim – kako već dugo imamo priliku da slušamo – dominira etnička, kolektivistička ideologija?

JANČIĆ DOYLE: Jedna od glavnih polaznih tačaka nauke o komparativnom obrazovanju jeste da je kontekst svake zemlje specifičan, te da je u njemu obrazovni sistem kao ogledalo. U našem društvu dominira nacionalizam, te se to ogleda u kolektivističkom pristupu u obrazovanju u BiH. Iako svaki sistem ima svoje prednosti, takav pristup objektivno ne njeguje vrijednosti i ne razvija vještine koje su neophodne za lični uspjeh i za uspjeh društva u današnje doba.

Govorim upravo o poticanju razvoja kreativnosti, naprimjer u kojem slučaju bi učenik koji napamet izrecituje tekst iz knjige dobio ocjenu jedan, dok bi učenik koji vlastitim riječima odgovori na pitanje dobio višu ocjenu, zatim razvoju samopouzdanja. Takođe govorim o razvoju ljubavi prema predmetu, a koju objektivno teško možemo postići kroz mnoge današnje udžbenike koji svojim komplikovanim stilom nisu prilagođeni dječijem uzrastu, dok analize pokazuju da je stav prema predmetu jedan od najuticajnijih faktora za postignuće učenika. Spomenuli ste i razvoj nezavisne ličnosti koja kritički promišlja, ali to je sve suprotno kolektivističkom pristupu našeg sistema, te zato nailazi na nerazumijevanje kada razgovaramo o reformi obrazovanja. Svi ciljevi koje navodite bi trebali da se ogledaju u željenim ishodima obrazovnog procesa.

Isti slučaj je i sa inkluzijom. Mnogi i dan danas u BiH većinom shvataju inkluziju kao pristup koji se isključivo tiče djece sa posebnim potrebama, a ne kao pristup koji obuhvata baš svu djecu, koji bi nastavu prilagodio individualnim potrebama svakog djeteta. Nauka je saglasna da se djeca, pogotovo u pretpubertetskom uzrastu, umno, emotivno i tjelesno razvijaju različitim tempom, ova razlika je pogotovo uočljiva između dječaka i djevojčica, ali mi i dalje insistiramo da sva djeca istog uzrasta moraju imati identične sposobnosti, te ih shodno tome ocjenjujemo i, u neku ruku, obilježavamo za čitav život. Takav pristup nije pravedan, niti je u najboljem interesu djeteta.

NAŠA STRANKA: Ministarstvo obrazovanja Kantona Sarajevo, najavilo je prije nešto manje od godinu dana, racionalizaciju obrazovnog sistema. Koje mjere su do sada provedene na tom planu i kakve posljedice su imale na obrazovni sistem? Vlada i Ministarstvo obrazovanja KS je dalo do znanja javnosti da je njihov motiv prvenstveno smanjenje budžetskih rashoda; da li kroz smanjenje budžetskih izdvajanja možemo doći do boljeg obrazovanja?

JANČIĆ DOYLE: Kada je Ministarstvo krenulo sa prijedlogom racionalizacije obrazovnog sistema, mimo opšte reference da se teži ka većem kvalitetu, nigdje se nije konkretno navelo kakav konkretan kvalitet želimo postići. Šta konkretno želimo izmijeniti u našem sistemu? Tek kad se odlučimo za konkretne odrednice, tek onda možemo predlagati mjere koje će nas tamo odvesti. Jasna svrha u prijedlogu racionalizacije je bila da se ostvari ušteda. Ali ušteda sama po sebi ne mora biti opravdana svrha. Možda bismo zapravo trebali trošiti još više na naše obrazovanje, povećati plate nastavnicima, popraviti škole i krovove, ulagati u cjeloživotno usavršavanje nastavnika, ulagati u reformske projekte i razvoj NPP, ulagati u kadar koji ce omogućiti istinsku inkluziju u školama. U BiH se mnogo novca odvaja za administraciju obrazovanja, odnosno za četrnaest ministarstava koji se bave ovim pitanjem, kao i za brojne pedagoške zavode, a koji rijetko uspijevaju da koordiniraju rad, odnosno da implementiraju usaglašene zajedničke ciljeve.

Vezano za vaše pitanje, nije sasvim vidljivo koje su sve mjere preduzete u sklopu racionalizacije, niti koje su zasad njihove posljedice. Koliko znam, i sam pisani prijedlog racionalizacije o kojem je Vlada kantona vijećala, pod relativno velikim pritiskom zainteresovane javnosti koja se ovim pitanjem bavila šest mjeseci, i slijedom kojeg je Vlada imenovala skupštinsku komisiju da nadgleda proces racionalizacije, taj prijedlog je nedavno oboren na vladi. Nisam sigurna da li to znači da se racionalizacija više ne sprovodi, u smislu u kojem je predložena u tom dokumentu, ili se sprovodi neformalno sa nekim novim ciljevima. Ovaj proces bi trebao biti transparentniji.

NAŠA STRANKA: Ministarstvo je najavilo da će ove godine izdvojiti preko million KM za elektronske učionice u sarajevskom kantonu. Da li će ovaj potez unaprijediti naš obrazovni sistem?

JANČIĆ DOYLE: Iz medijskih izviješća nije sasvim jasno šta se podrazumijeva pod elektronskim učionicama. U najboljem slučaju, ako planiramo računarski opremiti učionice u BiH, mislim da bi trebao postojati razvijen plan ko će i koliko imati pravi pristup toj tehnologiji, ko će je servisirati (jer upotreba zahtijeva stalnu tehničku podršku), te s kojim konkretnim nastavnim ciljevima i ishodima će učenici koristiti tu opremu.  Analize postignuća naših učenika su pokazale da pristup računaru ima značajan uticaj na njihov uspjeh, međutim stručnjaci ukazuju kako je za suštinski uticaj ovog faktora prije svega važno definisati zadatke i ciljeve korištenja računara. Dakle ovo bi se moralo definisati NPP-om.