Povodom smrti dvadesetogodišnje Belme Isić, koja je preminula 9. marta 2020. godine na Klinici za ginekologiju i akušerstvo na UKC-u u Tuzli, reagirala je i Mirela Trepanić, zastupnica Naše stranke u Skupštini TK i Domu naroda Federacije BiH:
„Nedavno sam i ja postala majka na istoj klinici na kojoj je tragično preminula dvadesetogodišnja Belma Isić. Možda je ležala na krevetu na kojem sam i ja ležala poslije carskog reza. Možda ju je operisao isti tim ljekara koji je operisao mene.
Trebalo mi je vremena da potisnem nevjerovatno mučne utiske pod kojima djeca dolaze na svijet u ovoj klinici: dotrajao namještaj, kreveti, madraci, posteljine, spavaćice, neuslovni wc, nekvalitetna hrana, žohari i, u najmanju ruku, grub odnos prema pacijentima (čast malobrojnim izuzecima). Sve više podsjeća na zatvor, logor, a ne na bolnicu. O medicini ne znam puno, ali znam da u nju ne spada nasilje, verbalno zlostavljanje te razne vrste grubog ophođenja kojima sam svjedočila u nepunih mjesec dana boravka tamo. U tom njihovom začaranom krugu od čistačica, servirki, sestara, akušerki, ljekara, vidno su narušeni međuljudski odnosi i pacijentice nisu pošteđene prepucavanja, dokazivanja i žrtve su nepostojanja istinske hijerarhije i odgovornosti.
Kad stignemo u bolnicu, mi stavljamo svoj život u ruke ljekara, zdravstvenih radnika, prepuštamo se njihovom znanju i iskustvu, no izgleda da se tu završava priča o liječenju. Čitala sam bolna iskustva porodilja u grupi Pravda za porodilje, grupi koja je nastala kao reakcija na Belminu prekinutu mladost. Čini se da su rijetke sretnice koje lahko prođu kroz porod.
Zašto pristajemo na takav tretman? Računamo li na faktor sreće, da valjda neće nas, da nas čuva Bog… Pitam se zašto smatramo normalnim da nam je zdravstvo u tako očajnom stanju. Imam brojne prijatelje u zdravstvu i oni su svjesni da je vrijeme da se stvari mijenjaju. Kao društvo smo duboko zaglibili kada smo dopustili da nam onako izgledaju mjesta gdje na svijet dolaze najnježnija bića. Za Belmu, kasno je. Za brojne oštećene majke, za brojne oštećene bebe, kasno je. Za mrtve nečijom greškom, kasno je.
Belmu neće ništa vratiti, ali mi se moramo izboriti da se stanje popravi, da se ovakva tragedija nigdje i nikad ne ponovi. Ohrabruje činjenica da je pokrenuta istraga cijelog slučaja, podignuta optužnica, želi se doći do istine i pravde.
Revizija stanja na klinici, obnova i povećanje kapaciteta, kadrova, veće plate, sve to je od izuzetne važnosti za popravak stanja. No, prije svega, treba vratiti uzajamno poštovanje kako među samim medicinskim osobljem, tako i između medicinskog osoblja i pacijenata.
Imala sam priliku posjetiti neke bolnice u inostranstvu i vjerujem da nije nemoguće. Kad vas na vratima dočeka medicinska sestra, s osmijehom, pruži vam ruku, čvrsto vas stegne, kaže vam svoje ime i da će vas provesti do željene usluge, s olakšanjem prolazite cijelu proceduru.
Nije nemoguće.
Kao zastupnica u Skupštini Tuzlanskog kantona, ali i kao zastupnica u Domu naroda FBiH borit ću se za prava porodilja. Na narednoj Skupštini Tuzlanskog kantona pitat ću načelnicu Klinike za Ginekologiju i akušerstvo prof. dr. Dženitu Ljucu da mi dostavi broj specijalista kojima raspolaže Klinika. Prema informacijama koje imam, ova klinika nema dovoljan broj specijalista ginekologije i akušerstva. Neki su napustili Kliniku, neki su penzionisani te specijalizanti nemaju od koga da stiču znanje. Ko je odgovoran što Klinika nema dovoljno ljekara specijalista? Osim kadrova koji fale ovoj klinici, drugo pitanje odonosi se na materijalne potrebe. Bez čega ova klinika ne može? Koji su to gorući problemi koji su potrebni da se riješe kako bi se olakšao rad, a samim tim i kvalitet usluge pacijentima? Ustrajat ću da dobijem tražene odgovore ali i da Klinika dobije adekvatne uslove i sredstva za normalan rad. Iskreno se nadam da će se duboko narušeni međuljudski odnosi na Klinici popraviti te da neće biti tzv. privilegovanih ljekara i ostalih uposlenika, koji za svoj neprofesionalno ponašanje ili počinjene greške ne odgovaraju.
Nažalost, za Belmu je kasno, ali za sve druge koje čeka taj predivni put majčinstva ne smije biti traume, ni boli, ni slomljenih srca.
Molim i sve ljekare, za koje vjerujem da su preopterećeni, necijenjeni i duboko nesrećni na svom radnom mjestu i da rade u teškim uvjetima. Ako nekom ne možete pomoći kao ljekari, pomozite im kao ljudi.“