Zdravo. Ja sam Lamija Tiro. Rođena sam 1995. godine. Studiram pravo. Odrasla sam u sarajevskom naselju Breka. Otac je za vrijeme rata kao i većina studenata medicine radio u bolnici Koševo na primanju ranjenika a mama je u toku rata završavala fakultet. Nikada mi nisu mnogo pričali o ratu. Znam samo da su u periodu mog rođenja, kao i tokom čitavog rata, vladali teški uslovi u bolnici i da je mama bila životno ugrožena prilikom poroda.

14269368_296201294083000_1739536451_nNe sjećajući se rata, dijelim iskustvo sa mnogim mladim ljudima, koji su na prošlim izborima prvi put imali pravo da glasaju, ili će na ovim izborim prvi put glasati.

Pohađala sam Osnovnu školu „Musa Ćazim Ćatić“. Pjevala sam u horu, išla u muzičku školu, ali omiljeni predmet postat će mi – Demokratija. Uvijek sam voljela raspravljati, nisam se plašila, bila sam znatiželjna.

I u srednjoj školi, Drugoj gimnaziji, Demokratija će mi ostati omiljeni predmet. U vezi s njim, desit će se nešto što će trajno ostati u mom sjećanju. Kroz saradnju sa profesorom Demokratije, dogovorili smo saradnju sa različitim udruženjima i bili obavezni da jedan dio časova provedemo volontirajući u istim. A onda se veći dio roditelja pobunio, i odlučio da nastavniku zabrani taj vid nastave. Govorili su da je beskorisno, nepotrebno, itd. Neki od nas se nisu slagali, ali škola je popustila pred njihovim zahtjevima. Tada sam shvatila da mjerilo demokratije, humanosti i odgovornosti prema zajednici nije puka volja većine, već i poštovanje osnovnih ljudskih vrijednosti koje većina ne smije dovoditi u pitanje. Kako kaže Mali Princ: „Samo se srcem dobro vidi, bitno je očima nevidljivo.“

14287586_10153975768243251_637119715_nOsim Demokratije, voljela sam i Književnost. Posebno zbog profesorice Mirsade, koja nas je motivisala da budemo kreativni. Na časovima književnosti, u srednjoj, smo se počeli suočavati sa nečim što mislim da je temeljni problem omladine. Kada bismo radili nešto što je izlazilo iz okvira očekivanog, kalupa, većini je bilo neugodno, smatrali su da je to „ofirno“.

Tako, kada smo obrađivali za lektiru „Anu Karenjinu“ nas nekolicina je odlučila da odglumimo jedan dio na času, odjeveni u autentične kostime iz tog doba i miljea. Na početku je većini bilo čudno i nelagodno, ali kada smo mi „probili led“, dobar broj je promijenio mišljenje, i to je bilo super. Isto je bilo kad smo sa Asocijacijom srednjoškolaca u BiH, čija sam članica bila organizovali ples ispred BBI centra – kad jedna osoba krene da pleše, druga je slijedi, ide treća i tako dalje. Bilo je prolaznika koji su nas s čuđenjem gledali, ali i onih koji su pljeskali pa se čak i priključili.

14249044_10153975771698251_1166424109_nUvjerena sam da je ta nametnuta svijest da je raditi nešto drugačije – „ofirno“, zapravo najveći izazov za mlade ljude koji bi htjeli nešto raditi. Ako okruženje stvori takvu atmosferu da te je stid svega, kako da se uključiš u promjene, kako da dijeliš letke, organizuješ peticiju? Mislim da su korisnije te naoko „otkačene“ akcije za podizanje političke svijesti od stotina seminara na kojima svi pričaju i mirno sjede. Zato smo u Forumu mladih Naše stranke, čija sam predsjednica, pokrenuli kampanju „Prvi put se pamti“, gdje smo na ulicama više gradova BiH pozivali mlade da izađu na izbore.

Druga bitna stvar za formiranje mog socijalnog senzibiliteta, bile su osjetne socijalne razlike u srednjoj školi, Drugoj gimnaziji. Većina nas je išla na nacionalni smjer, a osim njega je bio i smjer na engleskom, koji se plaćao više od hiljadu KM godišnje. Tu su išli „imućniji“. Razlike su uvijek bile evidentne a nekad bi ponašanje određenih osoba koji su se više dičili materijalnim nego svojim znanjem i sposobnostima i arogancija podsjećao na ogroman socijalni jaz koji je ovaj sistem stvorio. Bilo je slučajeva kada bi pojedini dobivali veće šanse nego oni koji su ih zaista zaslužili, kao prilikom prijave za jednu razmjenu sa školom u Holandiji. Taj osjećaj nepravde, i da neko ima privilegiju, a drugi se uzalud trude, ostat će moj pokretač da se borim za promjene.

14194348_10153975768178251_996366959_nPoslije završetka srednje škole dugo sam razmišljala da napustim Bosni i Hercegovinu i čak se i prijavila za stipendiju za Njemačku. Nakon toga željela sam otići i u Austriju. Ipak sam ostala, jer sam shvatila da je ovo moja zemlja od koje ne trebam da odustanem i da ću bilo gdje u svijetu, osim ovdje, biti građanin drugog reda. Ne želim da mi život u mjestu u kojem sam najsretnija i gdje je sve moje kroje ljudi koji razmišljaju samo o svojim ličnim interesima.

Učlanila sam se u Našu stranku, jer sam prepoznala tu ljude slične sebi. S jedne strane, borba za slobodu da biraš šta želiš da budeš, i da se ne stidiš zbog toga, da ti ne bude „ofirno“, a s druge strane, borba za socijalnu 14269271_296201314082998_330657537_npravdu, i da svako ima jednake šanse, da vrijedi koliko umije i zna, bez privilegija po osnovu pripadnosti nekoj etničkoj skupini, bogatoj porodici ili sl. Nadasve borba za bolju Bosnu i Hercegovinu, o kojoj svi mi mladi sanjamo.

Kandidovala sam se na ovim izborima, jer vjerujem da ako uđem u Općinsko vijeće, mogu da se još snažnije borim za ideje slobode i socijalne pravde, koje su samo drugo ime za interese mladih u ovoj zemlji. Želim da budem aktivni učesnica u kreiranju boljeg života za sve građane i građanke. Zato vas pozivam da izađete na izbore, nemojte da vam bude mrsko. Ili ofirno. 🙂