Naša stranka Goražde je okupila sjajan tim obrazovanih i sposobnih ljudi u gradu na Drini, te je spremna za lokalne izbore koji su pred nama. Tim povodom, razgovarali smo i sa Ervinom Derviševićem, jednim od kandidata NS-a na predstojećim izborima.

Ervin Dervišević  rođen je 21.01.1984. godine u Foči. Osnovno i srednje obrazovanje završio je u Goraždu. Visoko obrazovanje (prvi ciklus studija) završio je na Prirodno-matematičkom fakultetu, odsjek za geografiju, smjer regionalno i prostorno planiranje, Univerziteta u Sarajevu. Na istom odsjeku i smjeru nastavio je i drugi ciklus studija i trenutno je u fazi izrade završnog-magistarskog rada.

„Najznačajniji razlog zbog čega sam se kandidirao za predstojeće lokalne izbore 2016. godine je samo stanje u BIH generalno, ali i u njegovoj lokalnoj zajednici općini Goražde, opća bezperspektivnost posebno ugroženih kategorija društva (boračke populacije, starijih sugrađana, mladih i dr. kategorija) koja su prepuštena na milost ili nemilost sadašnjih vlasti koji već punih 20 godina gotovo ništa ne rade (osim za svoju ličnu korist), a ne da svim građanima bude bolje. Pune dvije decenije svi građani očekuju od izabranih zvaničnika, da nas povedu ka razvoju i blagostanju svih nas, izgleda međutim da je njihov interes da oni imaju, a naroda se sijete samo za nove izbore. Nažalost većina ovih koji se vrte u političkom životu naših lokalnih zajednica trče za novcem (materijalnim) a ne duhovnim vrijednostima. Izabrani zvaničnici nemaju ni trunku empatije ili odgovornosti, a ni znanja i ideja kako unaprijediti život građana s kojima žive“, kaže nam Ervin.

„Od 1996 do danas, svaka izabrana administracija previše je radila na centralizaciji upravljanja, umjesto da se zalagala za disperziju upravljanja i samoupravljanja, osnaživanje mjesnih zajednica/mjesnih odbora ili komšiluka/naselja. Nije jasno, kako je tako teško slušati građane i rješavati njihove svakodnevne probleme, obzirom da su najveći problemi upravo u komšiluku ili mjesnoj zajednici/mjesnom odboru. Tu je po njemu najveći problem sama volja izabranih vijećnika, načelnika ili gradonačelnika, pa Bogami i znanje na koji način se može djelovati (dakle metodologija i metode) da se riješe problemi. On je mišljenja, da svaki problem ima i svoje rješenje, ali je najvažnije dijagnosticirati (detektirati) problem na pravi način i dati mu značaj-prioritet u rješavanju, s druge strane ako nemate sposobnost da detektirate problem onda vi gubite i svoje ali i vrijeme nekoliko desetina ili čak hiljada građana-vaših sugrađana koji očekuju od vas da djelujete u općem interesu njih samih“, dodaje Ervin.

Kao veliki problem navodi i nedostatak standarda zasnovanih na mjerljivim indikatorima, zatim veliki stepen improvizacije,  a nepostojanje jasno definisanih standardno-operativnih procedura koje bi se zasnivale na najboljoj mogućoj praksi i najboljim tehničko-tehnološkim dostignućima. Umjesto ovoga, mi i dalje učimo na vlastitim a ne na tuđim greškama (misli se na iskustva zapada i istoka koji su prošli prije nas tranzicijski proces razvoja). Ono što je veliki problem, po njemu je percepcija samih građana koji na izborima često glasaju prema svojim emocijama a ne prema stavrnim djelima izabranih zvaničnika. Na taj način građani kroz proces demokratije često griješe u samom odabiru ljudi kojima kroz svoj glas, daju svoj legitimitet da ih zastupaju tj. da budu  namjesnici. Obično je vrlo lahko odabrati onoga koji je sličan vama ili lošijeg od vas, međutim vrlo je teško odabrati onoga koji je bolji od vas, tj. teško je odabrati lidera ili vodića koji će vas voditi u narednih četiri ili osam godina. Takva osoba treba da ima viziju i da je usto altruista kao i čovijek ili žena iz komšiluka, dostupan i pristupačan minimalno osam časova dnevno.

„Dakle percepcija da se treba zadovoljiti prvo lični interesi a ne društveni (javni) u lokalnoj zajednici ne vode blagostanju, sve dok ne bude obratno da građani imaju percepciju da prvo treba ostvariti društvene (javne) interese pa tek onda individualne. „Gaženje drugih na putu do vrha planine“ nije u trendu ni na zapadu niti istoku. Moramo se založiti svi kao kolektiv i početi razmišljati ali i raditi na ostvarenju zajedničkih ciljeva a kroz ove svaki pojedinac trebao bi ostavriti i svoj lični cilj, u suprotnom pokazalo se je u ovih proteklih 20 godina da drugačije ne ide.“

„Ruralni dio općine je posebna priča za sebe. Konkretno u njegovoj lokalnoj zajednici općini Goražde u proteklih 20 godina bila je najveća alokacija finansijskih sredstava u ruralna područja, a s druge strane zapostavljala se je gradska sredina i došlo se do toga da se ima slab grad ali i još slabija ruralna područja. Ovo se može pokrijepiti činjenicom da je u periodu od 1991-2013 godine na teritoriju općine Goražde ugašeno slovom i brojem ukupno 28 seoskih naselja. Tu je po njemu najveći problem bio besciljno ulaganje u ruralni prostor, bez prethodno jasno definisanih ciljeva. Nažalost stihijski pristup razvoju doveo je da su seoska naselja mnogo brže prošla kroz procese: deurbanizacije, ruralni i agrarni egzodus (deruralizacija, deagrarizacija i depopulacija) feminizacija rada, senilizacija prostora od negativnih procesa i modernizacije i globalizacije od pozitivnih procesa“, zaključuje Dervišević.

„Mora se kazati da općina Goražde u proteklih četrdeset godina tačnije od 1976. godine nema ažurnu prostorno-plansku dokumentaciju, tako da je to jedan od razloga gdje je izgubljeno vrijeme dva prostorna plana općine, ili urbanistička plana naselja i drugih planova u trajanju od po 20 godina, čime su sela ali i samo gradsko naselje Goražde izgubili u razvoju jer preovladava stihija i anarhija u prostornom planiranju i urbanizmu koju će teško biti ispraviti čak i radikalno da se sprovede sveobuhvatna regeneracija na cijelom prostoru općine“, dodaje Ervin.

„Ovdje do izražaja dolazi najviše slab nivo teritorijalne organizacije općine, koji se ne zasniva na funkcionalnosti i ekonomičnosti, već na želji lokalne administracije koja je cijelu prostornu strukturu same općine podredila samoj sebi, najviše u svrhu manipulisanja sa stanovništvom a sve s ciljem održavanja na vlasti. Također najbolji primjer za ovo je ustinjenost mjesnih zajednica kojih je trenutno 20, gdje je svedena u demografskom smislu ispod kriterija koji vladaju za komšiluk ili naselje 250-2.000 stanovnika. U općini Goražde prosječna demografska veličina mjesne zajednice iznosi svega 175 stanovnika. S druge strane u većini zemalja u okruženju ali i u EU vlada kriterij da mjesna zajednica ili mjesni odbor treba da broji minimalno između 5.000-7.000 stanovnika kako bi bio ekonomski i funkcionalno održiv. Tako da kod ulaganja u infrastrukturne projekte imate ogromne probleme isplativosti, tj. rentabilnosti ulaganja posebno ako se uzmu i finansijski doprinosi samih građana, jer nije isto prikupiti 175 KM i 5.000 ili 7.000 KM uz nominalno pretpostavljeni ulog građana od 1 KM“, napominje Derišević.

Kada je riječ  o komunalnoj djelatnosti, on smatra da je to jedan od najvažnijih sektora koja i najviše utiče na sami kvalitet življenja u lokalnoj zajednici. „Samo stanje u općini Goražde po pitanju komunalne djelatnosti je može se reći alarmantno, obzirom da niti jedan segment i ove široke nadležnosti lokalne zajednice nije sistemski riješen. Općina kao teritorij i njeni stanovnici imaju ogromne probleme pri vodosnabdjevanju, kanalizaciji fekalnih, atmosferskih i otpadnih voda iz industrije i njihovog prečišćavanja, odlaganje i odvoz čvrstog otpada, javna čistoća, javni lokalni prijevoz, toplifikacija grada, održavanju grobalja, javnoj rasvjeti, javnim parkovima i drugim javnim površinama, javnim parkinzima i infrastrukturi lokalnih cesta i mostova. Ulaganje u ovu infrastrukturu traži ogromna sredstva na dugoročne staze kroz budžet i fondove, a ne kako se danas radi pomoću kredita kojim se stavlja omča oko vrata budućim generacijama naših sugrađana. U ovom sektoru moraju se postaviti prioriteti i ulagati u one podsisteme koji će stvoriti novu vrijednost odnosno suficit u budžetu općine koji bi se logično mogao sav alocirati finansijski na ovu neophodnu infrastrukturu“, zaključuje Dervišević.