Ena Maglić je rođena u Sarajevu 1984. godine, po profesiji diplomirana komunikologinja, sa preko 10 godina radnog iskustva na marketing i komunikacijskim poslovima za nacionalne i internacionalne organizacije. Trenutno obavlja funkciju izvršne direktorice agencije za odnose sa javnošću – Bejtovic Communications.

Tokom rada u nevladinom sektoru, radila je kao PR organizacije ACIPS i učestovovala u promociji projekata iz oblasti EU procesa integracija, demokratije i ljudskih prava, a posebno ističe da je bila dio tima koji je radio na uspostavi i organizaciji Sportskih igara mladih. Nakon trogodišnjeg rada kao marketing manadžer jedne od vodećih osiguravajućih kompanija u Bosni i Hercegovini, odlučuje se na promjenu sredine i prihvata izazov poduzetništva. Danas, godinu i po nakon te odluke, uživa u radu agencije koja promiče projekte od istinske važnosti za naše društvo i dotiče se tema poput ljudskih prava, rodne ravnopravnosti, uz promociju kulture i umjetnosti, a naročito su im važni projekti direktno usmjereni ka najmlađoj populaciji.

Ena je sa suprugom Miradom odnedavno i ponosni roditelj kćerke Ashe, a vezu između novih uloga majčinstva i političkog angažmana vidi kroz želju da djeci Sarajeva ostavi bolji grad i bolje okruženje u odnosu na ono u kojem je i sama odrasla i u kojem trenutno živi.

Zbog čega ste odlučili da se kandidujete na izborima?

MAGLIĆ: Moj politički angažman je došao vrlo spontano i proizašao iz nemogućnosti da sama riješim problem u svojoj lokalnoj zajednici. Svi smo svjedoci višegodišnjeg nerada velikog broja državnih službi kao i komplikovanih procedura tokom rješavanja nekog od lokalnih problema, ali kada dođete u situaciju da se 7 državnih institucija proglasi nenadležnim za vaš problem, onda shvatite da nešto trebate i lično poduzeti a ne biti samo puki promatrač ili komentator na društvenim mrežama. Stoga, često kažem da je za moj politički angažman kriv neregistrovani „bordo golf“, vozilo koje se jednog dana pojavilo ispred našeg haustora na Koševskom brdu, a za čije uklanjanje niko u Kantonu Sarajevo nije bio nadležan. Iz pokušaja rješenja ovog problema proizašla je i incijativa Naše stranke kojom se traži odgovornost za rješavanje pitanja oštećenih, dotrajalih i neregistrovanih vozila koja zauzimaju parking prostore, trotoare i druge saobraćajne površine u Sarajevu, a i moj politički angažman u Našoj stranci.

Kada razmišljate o svom komšiluku, šta vam prvo padne na pamet da treba promijeniti, popraviti ili učiniti boljim?

MAGLIĆ: Ivo Andrić svoju priču „Jedan pogled na Sarajevo“ počinje riječima: „To je grad. U svakom smislu te reči. Počevši od onog fantastičnog smisla koji ta reč ima u bajkama što smo ih slušali kao deca („pa onda ih dovedoše u jedan v-e-l-i-k-i g-r-a-d…“), pa do istorijskih činjenica o razvitku i opadanju ovog mesta…“

Stat ću na „opadanju ovog mesta“ jer mi se svakim danom sve više čini da Sarajevo gradom osjeća i doživljava sve manji broj njegovih stanovnika. Nije uopšte važno ko su i odakle su, da li su njihovi preci „rođene“ Sarajlije ili tek poslije posljednjih ratom uslovljenih migracija Sarajevo zovu mjestom svog prebivališta, ali je činjenica da gradom gradom čine njegovi stanovnici i njihove navike.

Nažalost, danas većinu stanovnika i stanovnica Sarajeva krasi bahatost, nemar i nebriga kako za mjesto koje su odabrali kao mjesto svog življenja tako i za svoje sugrađane i sugrađanke. I ono što mi prvo pada na pamet jeste promjena u načinu razmišljanja i prihvaćanje odgovornosti za ponašanje svih nas. Od načina na koji i gdje bacamo smeće, parkiramo naša vozila vodeći računa da li blokiramo prolaz osobama u invalidskim kolicima ili majkama sa dječijim kolicima, vodimo računa o kućnim ljubimcima tokom šetnje gradskim ulicama, do toga da smo spremni ukazati ali i prijaviti neadekvatno ponašanje drugih, te i sam nerad državnih službenika. Promjene moraju početi od nas samih i potrebni su nam takvi uzori, „mali“ heroji komšiluka.

Kakvo je stanje sigurnosti u Vašem gradu/općini? Šta biste uradili da bi se stanje popravilo?

MAGLIĆ: Iako nas nadležni pokušavaju uvjeriti da je sigurnosna situacija zadovoljavajuća, dovoljno je da se zapitamo koliko smo slobodni prošetati ili parkirati vozilo i u zabačenijim ulicama našeg grada tokom kasnih noćnih sati. Strah ulijevaju ne samo lica „od ranije poznata policiji“ već i psi lutalice sa kojima su se vlasti ipak odlučile suočiti, iako na nehuman način i tek u godini predstojećih izbora. Stanje se može popraviti ali nam je za to potrebno zajedničko djelovanje nekoliko državnih institucija. No, sve dok naši građani glasaju za iste političke opcije i vjeruju pričama da je u Sarajevu sigurnije i bolje nego u New Yorku ili Parizu, te da smo mi sretnici u ovom okruženju i u odnosu na globalnu sigurnosnu situaciju, stanje će ostati isto. Ključni su građani koji svojim postupcima, glasanjem te pozivima na odgovornost i konkretno djelovanje mogu promijeniti situaciju.

Mladi napuštaju našu zemlju. Šta općina može uraditi da učini novim generacijama ovaj prostor mjestom gdje žele ostati i graditi svoje živote?

MAGLIĆ: Možda se čini da Općina nije „prava“ adresa za ovaj problem, ali postoji više aspekata koji utiču na odlazak mladih iz naše zemlje i ovog grada. Odlaze i oni koji imaju posao i situirani su na određeni način, a razlog njihovog odlaska jeste i nekvalitet životne sredine. Za to je direktno odgovorna i sama Općina, koja ne čini dovoljno na uspostavi jedne čiste, poticajne, kreativne i poželjne sredine za život. Konkretno, Općina Centar sa budžetom kojim raspolaže, ima izuzetno malo projekata koji direktno utiču na zadovoljstvo života mladih ili koja bi ih učinila ponosnim što su dio te sredine. Naši parkovi su zapušteni i prljavi, ne postoje adekvatni prostori za okupljanje mladih ili njihovo bavljenje različitim kulturnim i sportskim aktivnostima, te su osuđeni da slobodno vrijeme provode u bezbrojnim kafićima ili kladionicima koja su nažalost postala vid zabave za mlade. Iako je činjenica da svi odgovaramo za naše postupke, Općina i društvo moraju biti instanca koja će ponuditi pozitivne alternative i raditi na opstanku istih te uključivanju mladih. Moramo razmišljati ne samo o ovim generacijama koje trenutno odlaze, već i o tzv. Milenijum generaciji, generaciji odrasloj „na“ društvenim mrežama i dostupnom internetu koja svoj život zamišlja u kreativnoj i poticajnoj sredini. Oni žele živjeti u gradu kojim će se ponositi i kojeg će s ponosom pokazati svojim prijateljima diljem svijeta, ne stideći se prljavih ulica, zapuštenih spomenika ili Miljacke pune smeća.

Kada bi sutra postali vijećnik/vijećnica, kako biste nastavili komunikaciju sa građanima i građankama?

MAGLIĆ: Mislim da su građani našeg grada upravo na primjeru članova Naše stranke uvidjeli kako i na koji način odgovorni političari i političarke komuniciraju sa svojim glasačima odnosno sugrađanima. To je prva stranka čije smo kandidate i kandidatkinje mogli sresti tokom predizbornih kampanja na ulicama, lično se upoznati i razgovarati sa njima. Oni nisu „nedodirljivi“ političari na koje smo se očito navikli, već stvarni građani jednaki svim drugim. Smatram da je direktna komunikacija i dostupnost ključan faktor u političkom životu svakog vijećnika/vijećnice, i da samo kroz takvu komunikaciju, bila ona lična ili putem sve prisutnijih društvenih mreža, i sami građani mogu adekvatno adresirati svoje probleme ali i pratiti realizaciju istih, kao i rad onih koje su odabrali. Nadam se da ću nakon ovih izbora i ja biti jedna od tih adresa.