ena-1Moje ime je Ena Maglić i rođena sam u Sarajevu. Pripadam tzv. „Vučko“ generaciji, generaciji djece koja je rođena u godini najblistavijeg razdoblja ovog grada, i kojoj se u tom momentu, iz perspektive naših roditelja „smiješila“ blistava budućnost. No, moja priča je u stvari vrlo obična, sarajevska.

Rat sam provela u gradu, tačnije u dvije sarajevske ulice – Alipašinoj i Sutjeska. Odrasla sam u Alipašinoj ulici, tada Đure Đakovića, u zgradi iznad kafane „Šetalište“, sa ormarima ispred prozora okrenutih ka Trebeviću. U podrumu zgrade ulici Sutjeska sam pohađala ratnu osnovnu školu, redovno, svakog utorka i subote. I recimo da je to sve čega se želim sjećati iz ratnog perioda.

ena-2Moje Sarajevo je ono „poslijeratno“. U njemu sam, u ulici Čekaluša, završila osnovnu školu, a srednju u komšiluku, jedan semafor dalje, u Sutjesci. Iako je moj otac bio veliki zagovornik Pravnog fakulteta, zbog „sigurnijeg“ zaposlenja poslije njega, Fakultet političkih nauka i odsjek komunikologije je bio moj krajnji izbor. Moj omiljeni kafić je u ulici Branilaca Sarajeva, prvi pravi posao je bio u ulici Čobanija, važan posao na poziciji marketing menadžera u osiguravajućoj kući na Obali Kulina Bana, a trenutni posao, posao izvršne direktorice u agenciji koja se bavi odnosima sa javnošću u ulici Hiseta. Ne smatram da je Sarajevo do Marijin Dvora, ali dio Opštine Centar jeste, i to je očito moja Opština.

ena-3Danas živim u ulici Antuna Hangija, i vrijeme koje sam posvetila kampanji za lokalne izbore sam „ukrala“ od svoje kćerke Ashe. Naime, u kampanju za vijećnicu Opštine Centar sam ušla sa curicom starom 40 dana, stoga je ovo ponajviše njena kampanja i kampanja za njeno Sarajevo, njenu Opštinu. Sarajevo koje više od 20 godina poslije rata jednostavno ne možemo više zvati „poslijeratno“.

U ovom Sarajevu danas, Ashinom Sarajevu, postalo je nemoguće voziti dječija kolica, njena kolica, trotoarom, jer tu su parkirani automobili. Kao što su često parkirani i na pješačkim prelazima. Nije ugodna šetnja ni malobrojnim sarajevskim parkovima, u koje ne možete ni ući ni izaći bez pomoći sugrađana, te čije su šetnice još iz prijeratnog perioda. Možda asfaltirani baš za vrijeme moje, Vučko generacije, a ne zaboravite da i Vučko ove godine slavi 32. rođendan.

U svojoj 32. godini sarajevskog običnog života odlučila sam se kandidovati za vijećnicu Opštine Centar jer sam shvatila da sam dovoljno dugo bila klasični sarajevski „internet hejter“ i pasivni posmatrač ruiniranja mog grada. Grada u kojem sam odlučila ostati i odgajati svoju kćerku.

ena-4Grada čiji su problemi komplikovani i često nisu u nadležnosti Opštine, ali negdje moramo početi, a najbolje je od svog komšiluka. Vjerujem da svojim komšijama, našim sugrađanima mogu biti od pomoći i na adekvatan način prenijeti njihove probleme te insistirati na rješenjima.

Stoga, zbog svog komšiluka, svoje porodice i vaših običnih sarajevskih priča i života, izađite na izbore. Izaberite one kojima je stalo da ovaj grad bude grad dostojanstvenog života, kulturnih i urbanih komšija, koji vode brigu o ulicama, zgradama i parkovima našeg grada i koji će, prije svega, težiti ka tome da onima iza nas ostane uređenije, urbanije i bolje Sarajevo.

Pamtite ove, još jedne u nizu, lokalne izbore 2016. godine po tome što ste dali glas za generaciju koja dolazi. Glasajte kako bi se njima smiješila i ostvarila blistava budućnost!

 

PODIJELI