Amela Topuz ŠkolaMoje ime je Amela Topuz. Odrasla sam i živim na Dobrinji. Tu smo proveli rat. Dok je otac bio na linijama na Žuči i Treskavici, mama i ja smo se snalazile za hranu, vodu i ogrjev: uvijek sam tražila da idem s njom. Ispred haustora smo imali malo bašte, gdje smo sijali povrće. Zelene površine za sve nas na Dobrinji tada su bile posljednje utočište i zahvaljujući njima preživljavali smo i grijali se, sjekući parkovsko drveće, u studenim ratnim zimama.

Nakon rata, za oca nije bilo mjesta u Energoinvestu u kojem je radio ranije, te je počeo raditi kao građevinac. Mama nije uspijevala da nađe posao. U to vrijeme učila sam više nego što su roditelji zahtijevali, nadajući se da ću tako što prije da im prestanem biti teret i da im postanem ekonomska podrška.

Gimnazija filmKad sam završavala osnovnu školu, bili smo deložirani iz stana u kojem smo živjeli. Tad nam je javljeno i da su ekshumirani posmrtni ostaci članova porodice. Iako je to, nakon rata, najteže vrijeme, nismo se predali. U meni se sve više rađala odlučnost i želja da pomognem roditeljima.

Amela Topuz i društvoU srednjoj školi smo uz pomoć francuske organizacije „Neka živi Sarajevo“ osnovali filmsku sekciju i otputovali na festival u njihovu zemlju. Nagrađeni smo za film o Tunelu spasa. Moj nadraži film ipak je bio onaj o djeci, štićenicima Zavoda za zbrinjavanje djece sa mentalnim invaliditetom u Pazariću. Posebno se sjećam Dragana, koji nije imao mentalni invaliditet, već kožnu bolest. Bio je odličan crtač. Tad smo govorili da „zbog ožiljaka“ nije mogao da živi van Zavoda, a tek kasnije ću shvatiti da su ga mentalne barijere društva spriječile da živi normalno i razvija svoje sposobnosti. To iskustvo će mi pomoći da shvatim da socijalna inkluzija nije samo riječ, već nešto čime se mjeri humanost društva u kojem živimo.

Amela i gđa FatimaRano sam počela zarađivati. Kad je otac otišao da radi u inostranstvo, da bismo mogli kupiti stan, shvatila sam koliko se žrtvuje za nas, i nije mi bilo dovoljno da samo učim. Iskustvo sa filmskom sekcijom omogućilo mi je da radim na Sarajevo Film Festivalu. Tokom studiranja zarađivala sam i dajući instrukcije.

Završila sam ekonomski fakultet. Nakon toga sam bila u centru gdje se pomagalo studentima da nađu posao; tu sam kasnije postala predavač. Prvi moj profesionalni posao bio je u banci. U međuvremenu sam se učlanila u Našu stranku, i kako je banci smetao moj politički angažman, ponuđen mi je ultimatum: ili posao ili politika. Odabrala sam da ostanem u Našoj stranci.1402228_722294474449490_1933142185_o Nisam se pokajala, posao sam kasnije našla u predstavništvu Mazde za BiH, gdje i sad radim. 2012. godine sam postala vijećnica u općinskom vijeću Općine Novi Grad. Politikom se bavim da bih doprinijela svojoj zajednici. Glasala sam protiv i odbila sam primati povećanje vijećničkih naknada.

Amela Topuz ddOd početka angažmana u općinskom vijeću, zajedno sa komšijama na Dobrinji, uspješno sam se izborila protiv betoniranja zelenih površina (pravljenje nepotrebnog parkinga), koje su nam u ratu bile izvor života, a sada jedino mjesto za dječiju igru i relaksaciju. Također, moj kolega Vernes Ćosić i ja smo inicirali općinsku podršku projektu „Dajte nam šansu“, odnosno osnivanju centra za pomoć djeci sa poteškoćama u razvoju. Ako Dragan nije dobio podršku uz koju bi postao odličan crtač, neki novi klinci sada mogu.

Sljedeći cilj mi je da 30 hiljada, koje Općina troši na printanje papira – u digitalnom dobu! – preusmjerimo za podršku mladim ljudima da razvijaju svoje sposobnosti kako bi bili korisni za svoju zajednicu i društvo kasnije. Korak po korak, uvjerena sam da možemo promijeniti ovu zemlju. Valja najprije početi od svog komšiluka. U tome vidim smisao politike. Vjerujem da ako budemo odlučni, možemo savladati sve izazove, poteškoće koje život stavlja pred nas, i učiniti ovo društvom boljim i humanijim. Uradimo to, budimo dobre komšije.