Aida Koluder Agić 1 slikaZovem se Aida Koluder-Agić. Rođena sam u Sarajevu, odrasla na Mejtašu. Tu sam pohađala i osnovnu školu. Prvi znak nadolazeće katastrofe 90-ih osjetila sam u 8. razredu. Tada je učionicom kružio spisak svih učenika, koji je trebao biti dopunjen informacijama o našoj nacionalnoj i stranačkoj pripadnosti. Mojoj porodici koncept podjela ljudi, po bilo kakvoj osnovi, bio je stran, i to se nije promijenilo do dan-danas.

Rat provodim s porodicom u opkoljenom Sarajevu. Mama je, kao ljekar, pored svakodnevne borbe za život svojih pacijenata, obrazovala i nove generacije budućih ljekara. Otac je učestvovao u spašavanju telekomunikacijske opreme sa krovova Pošte, na Dolac-Malti. Zahvaljujući tome su i tokom rata radili telefoni. Tada sam od svojih roditelja naučila šta znači rad u korist zajednice, u opću korist.

Aida Koluder Agić - finalna verzija 50%Prvu gimnaziju sam završila u ratnim godinama. Najteži dio školovanja bio je put niz Dalmatinsku ulicu. Ona je bila izložena kao na dlanu snajperistima. I kad se išlo po vodu. Ciljano su oni vrebali svoj pljen, a ponekad su samo davali znak da je naš život u njihovim rukama, bušeći naše, zlata vrijedne, kanistere s vodom. Željeli su nam ubiti volju. Ali u meni je to samo stvaralo nepokolebljivu odlučnost i prkos.

Krajem srednje škole, počela sam da radim kao prevoditeljica za jednu italijansku humanitarnu organizaciju.  Htjela sam da u tim teškim vremenima na neki način doprinesem kućnom budžetu, a i trebalo je neku „garderobu“ skontati za maturu. Tad nekad Sarajevom su krenule priče da svi bosanskohercegovački studenti mogu besplatno studirati u Austriji, na osnovu nekog ugovora još iz 1899. U septembru 1995. u kamionu, krenula sam sa italijanskim humanitarcima prema Beču. Obećala sam sebi da ću završiti fakultet i vratiti se kući.

14248088_10208347060968826_1041937205_oNa Tehničkom univerzitetu u Beču upisujem Arhitekturu. Zarađivala sam za život radeći razne studentske poslove. Odjevena kao Mocart prodavala sam karte za koncerte austrijskih klasičara. To je funkcionisalo na principu procenta, koliko prodaš karata, toliki ćeš honorar dobiti. Engleskim jezikom sam vladala, a njemački još uvijek učila, ali uspijevala sam. Tek kasnije, na 4. godini počela sam honorarno raditi u struci. To je ujedno bio i dokaz da se uloženi rad i trud isplati.

Po završetku studija, pozvali su me sa Katedre za statičke sisteme mog matičnog Univerziteta i ponudili posao. Zahvalila sam im se i sjela na autobus za Sarajevo. Skupa sa mnom su još tri Bosanke tada dobile diplomu; danas nijedna od njih ne živi u BiH niti ima naše državljanstvo, jer BiH nema sporazum sa Austrijom o dvojnom državljanstvu.

Aida Koluder-Agić SLika 2Od povratka radim u privatnom sektoru. Trenutno u firmi „Walter“. Radimo na najvećim  arhitektonskim projektima na području Skandinavije. Naši partneri, npr. iz Švedske, uvijek su u nevjerici kad vide kakve sve stvari radimo za njih, a šta sve ne možemo kod nas, zbog postojeće društveno-političke klime.

Udata sam, majka jednog dječaka. Boreći se, prolazila sam sama kroz život, osigurala sam sebi egzistenciju i ne ulazim u politiku zbog lične koristi. Osjećam odgovornost da generacijama naše djece ostavimo ovu zemlju boljom. Kao članica Naše stranke bez ikakvog učešća uADIDADA općinskim strukturama vlasti, već sam se izborila za postavljanje nove ulične rasvjete u naselju Koševsko Brdo i pokrenula akciju nadzora nad sanacijom dječijih igrališta na području općine Centar. Vjerujem da možemo učiniti ovu zemlju boljom. Treba prvo početi od svoje općine, svog komšiluka, zbog čega sam se i kandidovala. Ako svako uredi svoj komšiluk, promijenit ćemo cijelu zemlju.

Ostala sam u BiH, jer vjerujem da je napredak moguć. Ako su se naši roditelji brinuli gledajući nas kako se kroz pucnje snajpera probijamo do škole, barem danas moramo biti u mogućnosti da svojoj djeci omogućimo sigurne komšiluke. I zato tražim vaše povjerenje, da nakon izbora 2. oktobra pokažemo da je bolje Sarajevo moguće.