Tuzla će uspješno “potonuti”

Tuzla je (ne tako malo) mjesto u sjeveroistočnoj Bosni. Poznata je po soli, uglju i industriji. Ona je jedan od četiri najveća „mjesta“ u državi (jer još nije grad). Nekada je imala bogat kulturan i sportski život, ali više ne znam kako imenovati trenutno stanje ijednog. U Tuzli živi oko 130.000 stanovnika, a dnevna migracija je sigurno iznad 20.000. Mnogi građani drugih dijelova države su čuli o Tuzli i uspjesima našeg načelnika. Čuli su o našim prekrasnim fontanama, trgovima i – najviše od svega – o našim fantastičnim slanim jezerima.

Živim u Tuzli. Moj ured se nalazi u centru, u neposrednoj blizini Suda. Mnogi misle da je ova ulica „najskuplja“ u Tuzli, a to je zbog toga što se u svakoj zgradi nalazi bar jedan advokatski ured. Vozila koja su ovdje parkirana su većinom nova i moderna (čitaj = skupa). S prozora mog ureda vidim dva kontejnera za smeće. Svaki put kada dignem pogled s tastature računara, ja instinktivno pogledam kroz prozor i ugledam upravo te kontejnere. Više puta dnevno vidim ljude koji pored njih prolaze i mnoge (uznemirujući veliki broj) zagleda njihovu unutrašnjojst. Najmanje jedna osoba sa trokolicom navrati da dobro pročešlja sadržaj kontejnera, tražeći nešto što bi se moglo dalje prodati. Još bar sedmoro, svakog dana, zastanu i pretraže smeće tražeći ostatke hrane.

Advokati prolaze pored njih, čak ih i ne primjećuju. Da li su samo ledenog srca, ili ih je sramota? Ako je ovo potonje, onda se možemo zapitati da li je uzrok tome sama ova scena u njihovoj „skupoj“ ulici, ili možda sram od visokih tarifa koje naplaćuju, a zauzvrat ne daju ništa onima koji su manje sretni od njih.

Izađoh iz svog ureda jutros, kada vidjeh čovjeka koji je došao sa sinom da pretraže smeće. Upitah šta traže, a on mi objasni da ga interesira metal, drvo ili neka druga vrsta građevinskog otpada, kao i novine i staklo. Na pitanje koliko može dnevno zaraditi, on mi reče: „Ma, jedva da se prehranimo!“ Ostavila sam ga u „poslu“ i dalje gledala s prozora. Dječačić, njegov sin, uskoči u kontejner i prekopa smeće. Našli su nešto sitno, stavili u trokolicu i otišli. Još dvije osobe sa sličnom namjerom (jedan muškarac i jedna žena) dođoše poslije njih, ali ništa nisu našli, jer je čovjek kojeg sretoh već (izgleda) odnio ono što je jedino bilo vrijedno. 

“Jedan od osmero, danas!”

Nakon nekog vremena, dođe čovjek u staroj uniformi. Zastade i pogleda u kontejner, s rukama u džepovima. Gledao je gotovo pet minuta, prije nego je izvadio ruku iz džepa, zarovio je u kontejner i izvukao kesu smeća u kojoj je bio komad starog hljeba. Izvadi kesu iz svog džepa, stavi onaj hljeb u nju i nastavi niz ulicu.

Mogla bih još opisivati ove svakodnevne scene koje vidim kroz prozor, ali nema svrhe u tome, jer sam sigurna da svi znate kako to izgleda, jer ovo nisu usamljeni prizori sa ulica malih i velikih gradova ili mjesta. Siromaštvo je svuda oko nas, no tamo negdje (barem) postoje nastojanja da se to spriječi i da se ljudima pomogne. Ovdje, u Tuzli, imam osjećaj da niko ništa ne radi!

Ono što me iznerviralo i otrgnulo od posla (koji srećom plaća sve moje račune i sprečava mene i moju porodicu da sami krenemo kroz kontejnere) je vijest o još jednom „fantastičnom“ projektu i još jednoj „reklamnoj“ prilici za Tuzlu. Ovo me vraća na fontane, trgove, „impresivne“ statue i – najvažnije od svega – slana jezera. 

Stara mahala tokom poplave, Foto: www.tuzlarije.net

Prije nekoliko godina (možda sada već i deset) kada je prvo slano jezero izgrađeno u Tuzli, nisam bila sigurna šta da mislim o tome. Zbog eksploatacije soli ispod i oko Tuzle, ona već duže vrijeme tone. Neki kažu da je tonula i 14 cm godišnje. Na mjestu (sadašnja) dva jezera, nekada su bile kuće. Zatim, upravo zbog exploatacije, kuće su počele da tonu, a svaka je kiša stvarala „jezero“ oko njih. Kasnijih godina (pred finalnu promjenu izgleda ovog područja), jezero je bilo toliko da je blokiralo saobraćaj, jer ulični odvodi nisu mogli primiti svu tu količinu padavina. Elem, tako je došlo do ideje o prestanku eksploatacije slanice, izgradnji slanih jezera i stvaranju sistema vezanih posuda između bivšeg rudnika i budućeg jezera, s ciljem sprečavanja uzroka tonjenja. 

Jezero od kiše, Foto: www.tuzlarije.net

Bez obzira koliko smiješno zvučalo kada se kaže da „to sprečava uzroke tonjenja“, izgleda da je to ono što je urađeno. Nema više razloga za tonjenje (obzirom da se ne vadi slanica), ali se tonjenje nastavlja.

Prvo jezero je dalo Tuzli vjetar u leđa da se razvija kao turističko odredište. Dalo je tuzlanskom načelniku ogroman reklamni materijal da pokaže kako jedan bivši industrijski grad može biti uspješan u sferi turizma. Čini se da su ova jezera, fakat, dobar poslovni potez.

Gradski oci ne bi pominjali tonjenje koje se nastavlja, ali će reagirati (kada ih se glasno prozove s činjenicama koje pokazuju nastavak ove nesreće) govoreći da su „uzroci“ eliminirani (i šuteći o posljedicama). Znam, većina nas ne zna ništa o tehnici, geodeziji, čemu-li-već, ali nismo baš ni toliko glupi. Osjećamo tonjenje (ono fizičko)!

Pogled na jezera, Foto: www.tuzlarije.net

Na početku je rečeno da je kapacitet jezera oko 5.000 ljudi. Sa izgradnjom drugog jezera (prije par godina), uprava ovog „jedinstvenog-na-svijetu-ljetnog-utočišta“ se hvalila sa podatkom da oko 20 hiljada ljudi posjeti jezera svakog dana. U mojoj je glavi ovo dovelo do paljenja alarma. Kako ta ogromna količina vode sa još 20 hiljada ljudi u i oko nje, može biti sigurna i kako ne uzrokuje dalje tonjenje?! Stvarno nemam pojma o ovoj grani nauke, ali pokušam koristiti logiku: ako su kuće bile preteške i ako je, kasnijih godina (80-tih i 90-tih), staza za trčanje bila također preteška, kako onda voda s ljudima nije?! Ne treba mi objašnjenje, jer sam već pročitala „da su uzroci tonjenja spriječeni“, ali i dalje ne kontam. Mislim da će, jednog dana, ta jezera pući i da će se ljudi naći na svim krajevima Podunavlja, sa krajnjim odredištem u Crnom moru, odakle će, oni koji su preživjeli, kukama vaditi svoje najmilije.

Kako god, da se ja vratim svojom pričom na siromašne, tj. na ono što me drži u bijesnom stanju već danima?

Plan za 3. jezero, slika objavljena u Dnevnom avazu

Oni (gradski oci) će uzeti kredit za izgradnju još jednog jezera!!! To je odobreno na sjednici Općinskog vijeća Tuzle, 29. novembra 2011. godine, prema pisanju lokalnih i državnih medija. Lokalni web portal (www.tip.ba) navodi: „Na sjednici Općinskog vijeća Tuzla održanoj u utorak [29.11.2011.], razmatrana je i usvojena Odluka o kreditnom zaduženju Općine Tuzla u iznosu od pet miliona KM. Sredstva bi trebala biti iskorištena za izgradnju i rekonstrukciju … i za izgradnju trećeg jezera na kompleksu Panonskih jezera.” Dva su vijećnika amandmanima tražila da se novac preusmjeri na poboljšanje stanja u mjesnim zajednicama, kao što je izgradnja albulante ili razvoj komunalne infrastrukture, poboljšanje sistema snabdijevanja vodom i kanalizacije, te rekonstrukciju puta između dvije mjesne zajednice na rubu Tuzle. 

Načelnik Tuzle, Foto: www.tip.ba

Njihovi amandmani su odbijeni. Načelnik, Jasmin Imamović, kojega od milja zovem Neron (zato što me podsjeća na posljednjeg iz Julijevsko-klaudijevske dinastije, koji je, navodno, sam započeo požar kojim je uništen veliki dio Rima, a sve s ciljem da oslobodi prostor za svoju palatu, koju je imao u planu), je odbijanje amandmana objasnio ovim riječima: „U strahu od privatizacije, mi hoćemo da dignemo kredit i kupimo prostor jer onda je to javno dobro i nikad niko ga ne može privatizirati. Razvoj turizma i ukupni razvoj je bitan, pokazujemo investitorima historijsku jezgru i Panonska jezera. Sljedeći faktor je zapošljavanje, ukoliko bude veća Pannonica, bit će više mjesta za radnike, ali i za posjetioce. Jako je važno da znate da mi držimo cijenu koja je pet do deset puta manja nego bilo gdje. Držimo se svrhe Pannonice, a to je da građanima život bude udobniji i bolji, i za siromašne i za bogate. Radi se o kvalitetu života građana. Također bit će mjesta za više posjetilaca, neće biti panike zbog gužve, jer u jednom danu je bilo 16 i po hiljada ljudi” (prenešeno sa www.Tip.ba:  http://www.tip.ba/2011/11/29/foto-kompleks-panonskih-jezera-dobit-ce-i-trece-jezero/).

Eh, sad, trebalo je meni malo vremena da shvatim šta sam ovo pročitala. Kaže da je važno razviti turizam, a zatim kaže da pokazuje istorijsko jezgro investitorima. Koje istorijsko jezgro? Tuzla je grad koji, u stvari, nema ni muzej (onaj jedan što je ostao se već godinama rekonstruira). Govoreći o istoriji, dozvolite mi da vam kažem da su prije nekih desetak godina, tokom rekonstrukcije jednog od gradskih trgova, pronađeni neki ostaci. Ti ostaci, moguće da su iz srednjeg vijeka, su ostavljeni u zemlji, a preko njih je stavljeno staklo. Predstavljaju dio trga i moglo bi ih se, nekako, i vidjeti, da staklo nije postalo zamućeno i oštećeno tokom ovih godina, pa se više ne vidi šta je ispod. No, to nije sve; građevina (nazvana „kreativna industrija“, u, reklo bi se, zaista diskutabilnu svrhu“), je izgrađena tek nekoliko metara od tog stakla, u ćošku trga, ispred kuća s (bivšim) pogledom na trg, koje su na tom mjestu decenijama. Sada mi recite da li mi je logika skroz otišla ako mislim da bi se ovo područje trebalo smatrati potencijalnim arheološkim nalazištem i da bi se trebala izbjeći izgradnju temelja za zgradu od nekoliko spratova, jer bi mogla oštetiti ono što, navodno, leži ispod trga?!

A sada, moja omiljena rečenica iz navedenog obrazloženja, kojom Neron podsjeća prisutne na svrhu Panonike glasi: „... da građanima život bude udobniji i bolji, i za siromašne i za bogate.”

Je l' on ovdje misli na ove siromašne koje viđam svaki dan kad pogledam kroz prozor? Je l' govori o samohranim majkama koje ne dobivaju nikakvu podršku od centara za socijalni rad u ovoj državi? Je l' govori o penzionerima koji jedva preživljavaju sa svojim penzijicama i koji biraju koji obrok da preskoče (ručak ili večeru) svaki dan? Na koga on misli? Ko su ti ljudi čiji su se životi poboljšali?

Ljudi su ovce, to sada znam. Upali su u zamku slatkorječivosti i „popušili su priču“ o boljem životu, jer sada i netrebaju da skupljaju pare da idu na more, kad imaju jezero na kojem se mogu kupati. Je l', majke ti?!

G-dine Načelniče i poštovani vijećnici – šta se to dešava u vašim glavama!? Zar ne vidite da su vam ljudi gladni?! Zar ne vidite da rove po kontejnerima i traže hranu?! Zar ne znate da javne kuhinje nemaju dovoljno kapaciteta da ih sve nahrane s po jednim obrokom dnevno? Zar ne možete novce usmjeriti u stvaranje novih radnih mjesta za mlade i nezaposlene? Zašto ne stvarate mogućnosti? Pitanja je bezbroj...

Vraćajući se na medijsku obavijest, moram komentirati još jednu stvar; kaže da je 21 vijećnik bio suzdržan prilikom odlučivanja oko rekonstrukcije puta između one dvije mjesne zajednice (što gore napisah). To su dvije trećine vijećnika. Suzdržane, sebične kukavice!

Eto, kako digoh glavu s ekrana, sjedeći u uredu, ugledah staricu koja stoji do kontejnera, s plastičnom vrećicom u ruci, a u vrećici šerpica. Ili je išla do javne kuhinje i nije ništa dobila, ili će tek sad da ode.

Pitam se, hoće li i njoj biti bolje od jezera?

Epilog:

Dva dana nakon što sam ovo napisala, na ulicama Tuzle se dešavala prava drama, kada se jedan od naših sugrađana našao pod otvorenim, hladnim, decembarskim nebom, bez ičega. On je osoba sa poteškoćama i svoje dane provodi po gradu, pjevajući i surfajući po Internetu, bez da ikome nanosi ikakvo zlo. Otac ga je izbacio na ulicu. Čim je objavljena na jednom sarajevskom portalu, ta vijest je izazvala momentalnu reakciju i spontanu akciju putem Facebook-a. Obezbijeđen mu je privremeni smještaj i ljudi traže načina kako da mu dalje pomognu putem institucija, oca i ličnog angažmana Tuzlaka. Načelnik Tuzle, gore pomenuti Neron, se nije oglasio na ovu temu dok je Tuzla jučer „gorjela“ na Facebook-u, pokušavajući da pokaže da je moral u ovom gradu i dalje visok, bez obzira na iskasapljen sport i kulturu, tonjenje i siromaštvo na ulicama.

To mi je povratilo vjeru u bolje sutra. Postalo mi je kristalno jasno šta je to što treba učiniti. Ovo zove na dalje akcije i znam – sada zaista znam – da nam mogu potopiti grad, ali neće nikad uspjeti da potope naše istinske vrijednosti!

sa http://www.balkaninsight.com/en/blog/Tuzla-ce-uspjesno-potonuti