Stereotipi o ženama: Biti uspješna znači biti «MUŠKO»

Autorica: Lejla Somun Krupalija

Delegacija Republike Srbije na putu ka zasjedanju jednog od mnogih komiteta Vijeća Evrope bila je vraćena sa sastanka. Razlog: u delegaciji nije bila ni jedna žena!

Danas govoriti o učešću žena u javnosti, odlučivanju a posebno politici čini se gotovo isprazno, pogotovo kada se taj prag učešća žena u politici vrti tek oko nekih skromnih 10%. Razvijaju se argumenti kako zapravo i nije bitno koliko je žena, kako su to na kraju samo brojevi, i kako učešće žena ne garantuje poboljšanje njihovog statusa u društvu.

Odrastala sam u vrijeme kada su mi jedina dva primjera savremenih političarki bile Milka Planinc i Margaret Tačer. Ovu drugu su zvali «čelična lejdi» jer valjda ne možete biti u politici ako ste nježni i osjećajni, već sve te «ženske» karakteristike morate zatomiti i biti čvrste kao čelik. Drugarica Planinc je navodno izgledala tako da je bila primjer majkama kako se kćerke «ne trebaju» nositi, oblačila je jednostavne i modno nezanimljive kostime, bila nenašminkana s nekom jednako nesavremenom frizurom. Jer, žena ne može misliti na šminku i na modu dok misli na politiku. Čak je kružio vic da se kod nas ne smije prodavati čokolada Milka jer je na njoj nacrtana «krava».

I tako, sazrijevajući u sjeni tih moćnih ne-žena u politici, saznala sam kako iza njihove navodne oholosti, strogoće i neženstvenosti stoje mnogi uspjesi. Da se podsjetimo makar ove naše «čelične drugarice»: bila je predsjednica Saveznog izvršnog vijeća Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije od 1982. do 1986.g. a prije toga još i Predsjednica Sabora R Hrvatske, Republička sekretarka za prosvjetu, Gradska sekretarka za kulturu Zagreba, i tajnica Narodne skupštine Trešnjevke. Sa samo 17 godina je stupila u partizanski pokret i tamo napredovala do Komesarke čete za vezu XI dalmatinske brigade i kraj rata dočekala kao Poručnica. Primjetila sam, gledajući njene fotografije iz današnje perspektive, da zapravo nimalo ne izgleda čelično niti neženstveno. Drugarica Planinc je imala modne kombinacije kojih se ni savremene uspješne žene ne bi mogle postidjeti.

Pratila sam neke programe jačanja ženskog političkog aktivizma u našem regionu i slušala kako se sasvim uspješnim i obrazovanim ženama i dakle sposobnim ženama, na silu nudilo da «budu kao muškarci» tako da kada govore koriste mušku retoriku i gestikulaciju. Lupati po stolu je odjednom postalo politički korektno i poželjno, jednako kao i da pojaviti se na sjednici Skupštine/Parlamenta u kravati. I vi možete biti muškarci! bila je suština te poruke.

Zašto je teško zamisliti ženu u svoj svojoj ženstvenosti, indvidualno izraženoj, u ulozi direktorice pogona metalne industrije, na čelu neke države, tj. na pozicijama koje naše društvo smatra da su «rezervisane» za muškarce?

Vjerujem da tu imamo dva glavna odgovora. Prvi je jedna podijeljenost na «muško» i na «žensko» kojem nas društvo u kojem odrastamo odgaja. Jedan mladi aktivista iz BiH je na moje pitanje šta misli o pitanju rodne (ne)ravnopravnosti u BiH rekao: «Pa imaš knjigu iz biologije, jedno je žensko, drugo je muško i to ti je to!» Šta znači biti jedno ili drugo ima stroge podjele i imati društvene navike suprotnog spola nisu prihvatljive ili su znak da «nešto nije u redu». Strah od različitosti od zadatog modela žene koja je osjećajna, nježna, posvećena porodici i muškarca koji je snažan, guta suze i posvećen je karijeri je korijen straha koji imamo prema svima koji se smatraju dijelom LGBT (lezbejske, gej, biseksulane i transseskualne) zajednice. Društveno prihvaćeni model žene i muškarca je zadata norma, nepisano pravilo i svako odstupanje se strogo kažnjava: žena koja je posvećena karijeri je sigurno «užasna majka», muškarac koji je osjećajan je sigurno «kilav i nesposoban», itd.

Zato je Milka Planinc bila «krava» a Margaret Tačer «ohola» jer tu se krije drugi dio odgovora. Postoje poslovi koji jednostavno nisu za žene. Kao što postoje poslovi koji nisu za muškarce, iako su mnogi od vas u životu sretali i očeve i prijatelje i muževe koji su i usisavali, i prali WC, i bili super odgajatelji svojoj i komšijskoj djeci. Iako time nisu izgubili ništa od svoje muškosti.

Biti uspješan u karijeri je izgleda je rezervisano samo za muškarce, jer biti uspješna u karijeri znači napustiti dom i domaćinstvo, zanemariti ženske uloge koje nam je društvo podarilo. (Ili svoj uspjeh zaraditi «na drugi način» što je posebno pogubna i nepravedna osuda.) Predrasude, kako mi objašnjava moj prijatelj psiholog, su izjave koje su neosnovane, koje se uporno održavaju i koje su popraćene izrazitim emocijama prema predmetu predrasude, a najčešće su negativne.

Sasvim je neosnovano smatrati da jedna žena ne može stići da bude ženstvena na svoj način, uspješna u karijeri i sretna u svojoj porodici. Sasvim je osnovano znati da svakoj ženi za takav uspjeh trebaju kvalitetne i pouzdane obrazovne, zdravstvene i socijalne usluge koje danas u BiH ne postoje. Da bi bila uspješna žena se ne mora ponašati kao muškarac, ne mora biti ohola niti čelična, može biti i dalje i zgodna i moderno obučena, ali joj za to trebaju kvalitetni vrtići, briga za starije članove porodice i one koji su osobe sa invaliditetom. Biti liderka ne znači stvarati nove uslove za žene, posebne programe, već samo da žena kao liderka ima pristup svim onim uslugama koje su na raspolaganju muškim kolegama liderima.